Pretraži

ponedjeljak, 5. veljače 2018.

"Tetovirer iz Auschwitza", Heather Morris

"Tetovirer iz Auschwitza", H. Morris; Fokus na hit; osvrt by Morana M.
..
Iako ne volim klišeje i stereotipe, oni postoje i nastali su upravo zato što su, u većini slučajeva- istiniti. A jedna od takvih, često spominjanih, misli je i ona da „Život piše najljepše priče“. Da pišem osvrt na ovu knjigu u jednoj rečenici, mislim da bi to bila upravo ta; jer to je prvo što mi je palo na pamet nakon čitanja „Tetovirera iz Auschwitha“.
Drugo što mi je palo na pamet, također je klišej, onaj da u životu treba imati sreće (kada pročitate ili, ako ste pročitali, znati ćete na što mislim), ali, uprkos klišejima koje spominjem, ova knjiga je daleko od toga, jako daleko... Nije ni po čemu stereotipna, štoviše, vrlo je posebna i jedna od onih koje se pamte.
Ovo je priča Slovaka židovskog porijeka Lalija Sokolova koji je bio jedan od mnogih koji su, tijekom II Svjetskog rata, boravili u tom zloglasnom logoru.. Neću reći „koji je završio“ jer Lali  u Auschwitzu, za razliku od mnogih, tamo nije završio (svoj život)... Jedan njegov dio mu je čak i počeo. Upravo je tamo, u tom vremenu straha i patnje, u danima kada je smrt vrebala na svakom koraku, Lali upoznao Gitu, ljubav svog života.
Onima koji su, kao ja, vrlo oprezni s knjigama ovako potresne tematike, moram odmah istaknuti da ova knjiga nije onoliko „teška“ koliko, vjerojatno, djeluje. Naravno, kad u naslovu imaš „Auschwitz“ znaš da te baš ne čekaju stranice pune „udri brigu na veselje“ sadržaja, ali ova priča, koju je autorici ispričao sam Lali, odiše njegovim pogledom na život, dinamikom, čak i optimizmom... Takvoj atmosferi mislim da pridonosi i način na koji je pisana, naime, ovo je prvo rađeno kao scenarij, a onda uobličeno u roman. Tako da imamo kratke, čitke rečenice, a gotovo si svaki prizor odmah možemo zorno predočiti. Zbog takve strukture, a i iznimno napete radnje, „Tetovirer“ se jako brzo i lako čita. Ne odmaže niti činjenica što znamo da priča ipak ima sretan kraj, barem što se tiče našeg glavnog junaka, naravno, koji je preživio i sve nam ovo ispričao. Iako je jako teško reći tj. napisati da je išta „sretno“ vezano na Auschwitz i njegove, mnogobrojne, nevine žrtve.
No, svi, uglavnom znamo što se događalo po njemačkim logorima, ali u ovoj priči doznajemo i neke stvari koje, možda, i nismo znali. Počev već od „zanimanja“ glavnog lika... Svi znamo da su logoraši bili obilježeni brojevima, ali sumnjam da smo se mnogi zapitali tko ih je tim brojevima označavao ili da smo pomišljali na ljubavne priče u takvom okruženju.  A to se samo neke od elemenata koji ovu knjigu čine prilično jedinstvenom. Ovdje imamo jedan „pogled iznutra“ čovjeka koji je preživio, koji se snalazio, pomagao drugima, koji se zaljubio, ljubio i  koji je, uz sva ograničenja i poniženja života logoraša ipak uspio sačuvati svoj zdrav razum i, ono najvažnije- svoju ljudskost.
 Jedna od stvari koje su me oduševile u Lalijevoj priči, u opisu svakodnevice u logoru je izraziti kontrast između ljudi tj. između Nijemaca i logoraša. Dok su Nijemci surovi, okrutni; ubijaju logoraše zbog sitnica, čak i zato jer su, eto, taj dan loše volje; tu je i ozloglašeni doktor Mengele koji je ljude koristio, doslovno, kao pokusne kuniće, a onda su tu i logoraši koji si međusobno pomažu, ljudi i sami napola živi gledaju kako ublažiti patnju drugima, kako im pomoći preživjeti još jedan dan; u tim uvjetima gdje se, s jedne strane ljudi ponašaju (puno) gore od životinja s druge strane, u neljudskim uvjetima, dolazi do procvata ljudskosti i brige za bližnjeg.
Vjerojatno nije uvijek i svugdje bilo baš tako, ali na taj nam je način Lali ispričao svoju priču, a kako znamo da ju je preživio, da ovo nije djelo fikcije, ova nas knjiga može i mnogočemu poučiti. Dati nam „naputke za preživljavanje“ u nemogućim uvjetima. Naravno, ne mislim sad da postoji mogućnost da nas zadesi sudbina slična njegovoj, ali i danas se često nađemo u situacijama kada se zapitamo gdje je ljudima ljudskost (počev od okrutnosti djece prema djeci u vrtićima i školama, preko mučenja životinja pa nadalje) ili pak svoj život uzimamo „zdravo za gotovo“. Ova će nas knjiga podsjetiti na to kako je malo potrebno da život kakvog poznajemo nestane, podsjetiti će nas na sve one ljude kojima se to dogodilo, a koji nažalost nisu bili u mogućnosti ispričati svoju priču, a podsjetiti će nas također i na to da je jedna od glavnih pokretačkih snaga u životu upravo- ljubav!

 Čitajte! J

subota, 6. siječnja 2018.

"Kemičarka", Stephenie Meyer

"Kemičarka", S. Meyer; Lumen; osvrt by Morana M.
...

Stephenie Meyer svijet je osvojila tetralogijom „Sumrak“. Tome je, naravno, pridonijela i ekanizacija knjiga iz serijala- postale su mega popularni filmovi- pa je tako ovo djelo, zajedno uz vrhove listi najprodavanijih knjiga, poharalo i kino blagajne. Likovi iz romana (kao i glumci koji su ih utjelovili) postali su opće poznati, a „Sumrak“ je, mislim da mogu slobodno ustvrditi, postao svjetski popularan brand.
Ove su knjige svojoj autorici osigurale zvjezdani status do te mjere da se čak slavi „Dan Stephenie Meyer“ i to 13. rujna, na dan kada je „rođena“ Bella Swan, glavni ženski lik popularne „Sumrak sage“.
Već nam je tim svojim prvim uratkom Meyer  pokazala svoju sklonost raznim žanrovima; u tetralogiji „Sumrak“ čvrsto su isprepleteni young adult, fantasy i ljubavni žanr. Bilo bi vrlo teško odrediti koji je dominantan, iako sama autorica kaže da ona u svojim romanima vidi „romantiku više od bilo čega drugoga“.
A to da je, u svom radu, vrlo sklona romantičnoj tematici (kao i miješanju žanrova) očito je i u njezinom prvom romanu za odrasle -„U sebi“. Ovdje si je pak, zadala prilično težak zadatak i napisala pravu ljubavnu priču, uz kombiniranje sf-a i distopije, tako što je ljubavni troku smjestila u (samo) dva tijela. I ovaj je roman doživo svoju filmsku adaptaciju. Moram priznati da je meni upravo ovim svojim djelom skrenula pažnju na sebe kao na autoricu od koje možemo očekivati puno više od „patnji mladih vampira i vukodlaka“. ;)
I tako sam (napokon) došla do glavne teme ovog osvrta- knjige „Kemičarka“ koja je potvrdila moje mišljenje o pozamašnom literarnom talentu Stephenie Meyer.
„Kemičarka“ je pravi, akcijom nabijeni triler u stilu Jasona Bourna (koji je, negdje sam pročitala, jedan od onih kojima je posvećena knjiga). A i nije uopće čudno da ju je upravo Bourne inspirirao jer on i naslovna junakinja ovog djela-(kemičarka) Alex imaju dosta zajedničkih odlika, kao što su snalažljivost, inventivnost, način razmišljanja, osjećaj za pravdu, lojalnost i sl.
Ipak, i u ovom dinamičnom trileru, Meyer je pronašla mjesta za lijepu ljubavnu priču koja se razvija u, zaista, nemogućim uvjetima dok njezinim glavni protagonistima život visi o niti. Upravo to ovu love story čini posebnom (iako, moglo bi se reći da je svaka ljubavna priča posebna na svoj načina), a nama ovu, akcijom nabijenu i , djelomično okrutnu knjigu, zanimljivijom i čitljivijom.
Radnja ne može biti drugačija nego brza i dinamična zato jer je takav i život naše Kemičarke-Alex, opisan u knjizi. Alex je žena koja je, do nedavno, radila za najtajniju od tajnih vladinih organizacija; tako tajnu da čak nema niti imena. A radila je vrlo specifičan posao; svoje vrsno poznavanje kemije koristila je u svrhu unaprijeđivanja načina ispitivanja (sumnjivih) osoba. Nema više male prostorije, drvenog stola, ispitivača obavijenog dimom cigarete i svjetla uperenog u lice ispitanika, ta su vremena prošla- sada je tu sterilna, bijela sala s krevetom za koji je ispitanik zavezan, polica s različitim bočicama i iglama i, u bijelu kutu obučena- kemičarka.
Ne želite se naći u toj prostoriji, na tom stolu, sami s njom. Niti jedan njezin potez nije nasilan niti grub, a opet, sa svakim njezinim potezom vaše je tijelo u sve većoj agoniji, vaši su krikovi sve glasniji, a njezini su poslodavci sve bliže otkrivanju onih istina zbog kojih ste i podvrgnuti toj torturi.
Naravno, tijekom svoga „posla“ Kemičarka je čula mnoge strogo povjerljivih informacije te se odjednom našla na meti onih za koje je do jučer radila  i koji su zaključili da je postala „suvišna“, a da ona niti sama ne zna točno zbog čega. Tada se njezin život mijenja iz temelja i svodi isključivo na bijeg i preživljavanje. Zahvaljujući svom stalnom oprezu i vještinama za održavanje na životu koje je dovela do savršenstva, već je nekoliko puta uspjela izbjeći smrt iako je „cijena“ koju za to plaća ogromna.
Ona gotovo da i nema života, osim u njegovom osnovnom značenju- živi, diše, nije mrtva
Paranoja ili manija proganjanja, po svojoj je definiciji, neizlječiva duševna bolest; osoba koja pati od ove bolesti proživljava strah i tjeskobu uzrokovane fiktivnom idejom da je žrtva neke zavjere i samim time „na meti“ tajnih organizacija. No, u slučaju Alex, baš ništa nije fiktivno; to stanje koje se kod „normalnih“ ljudi liječi, ona svaki dan proživljava do u tančine, paranoja je njezina svakodnevica.
„Kemičarka“ se naučila nositi s takvim način života, sama, bez ikakvih rodbinskih i/ili prijateljskih veza, živi život u kojem je svaki korak pomno isplaniran. Ona ima svoju „rutinu za preživljavanje“ u kojoj baš ništa nije- jer ne smije biti- prepušteno slučaju.
Ipak, ta se njezina (mučna) svakodnevica mijenja u trenutku kada dobije mail od svog bivšeg šefa u kojoj joj ovaj nudi „primirje“, dakle, mogućnost normalnog života, ali (naravno da postoji „ALI“), ako obavi još jedan, posljednji, posao.
Odluka koju tada donosi odigrati će ključnu ulogu u radnji romana, a posljedice iste osjetiti će se na svim aspektima njezinog života koji, preko noći, postaje potpuno drugačiji.
U svoj će samački svijet Alex morati pustiti još neke ljude, a uz njih i veću količnu- pasa. Uz prisutnost čovjeka koji joj se sve više sviđa (iako ne zna da li mu može vjerovati jer stare navike ne umiru tako lako) i okružena čoporom četveronožaca Alex je sve teže zadržati kontrolu nas svojim životom, a to je sada važnije nego ikada budući da više nije samo njezin život u opasnosti.
                Uz svu ovu akciju, dinamične scene preživljavanja, opise zavjera i tajnih agencija, u romanu imamo i puno toplih trenutaka kao što su opisi zaljubljivanja (onih prvih nesigurnosti,  pogleda i dodira) ili djelovi u kojima čitamo o čvrstim sponama koje vežu ljude i njihove ljubimce. Roman je također protkan i humorom, duhovitim razgovorima zbog kojih i mi, kao i naši glavnu junaci, na trenutke zaboravimo na opasnost koja je cijelo vrijeme prisutna.
                Uz sve to zajedno, moramo priznati Stephenie Meyer da je napisala odličan (akcijski) triler! I to s rijetko viđenom glavnom junakinjom- kemičarkom koja svoju „kemiju“ korsiti u vrlo specifične svrhe. Ako i imamo kakvih zamjerki, mislim da joj možemo „oprostiti“ jer ovako dobro baratanje raznim žanrovima (koje nam je pokazala kroz, do sad napisane, romane) vjerojatno ne bi bio lagan posao niti nekim književnicima s puno dužom karijerom od njezine.
                I još vam samo, na kraju, moram napomenuti da, ako se ikada (ne daj Bože ;) ) nađete u situaciji da vas netko proganja, da se morate skrivati i bježati, biti stalno na oprezu;  ova vam knjiga može biti odličan priručnik „za preživljavanje“. Ako i niste vični kemiji, nema veze (danas se i tako sve može nabaviti preko interneta); naime, ovaj roman sadržava neke odlične, detaljne opise načina na koje se možete osigurati i možda si čak- spasiti život.
                Naravno, dobro provjerite da li su te prijetnje u vašem životu zaista prisutne, da ne ispadne da ste samo- paranoični! ;)

                 

utorak, 2. siječnja 2018.

"Tajni život Anne Blanc", J. Kincheloe

"Tajni život Anne Blanc", J. Kincheloe; Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.

...
 "Tajni život Anne Blanc“ knjiga je kojoj je poprilično teško odrediti žanr; imamo tu elemente krimića, ljubavne priča, povijesnog romana pa čak, možda i chick- lita. Svaka čast autorici na tome što me uspjela toliko „zbuniti“ strukturom romana da ne znam ni sama koje bi elemente istaknula i stavila u prvi plan u opisu ovog djela.
                Knjiga je lako čitljiva, zabavna i nekako „vrckava“, ali u njoj se opisuje i istraga ubojstava prostitutki- što je pak u popriličnoj opreci s prvim dijelom ove rečenice. J
U stvari, takva vam je i cijela knjiga: na zabavan je način opisan nimalo zabavan slučaj niza ubojstava.
                Rekla bih da knjiga ima taj „dualni“ koncept upravo zbog karaktera naslovne junakinje- Anne Blanc. Način na koji je roman pisan gotovo je njezin zrcalni odraz.
Pa da ja to sada malo konkretnije objasnim.
Priča je smještena u Los Angeles na početku 20.st. Anna Blanc (razmažena) je kći jedinica bogatog bankara, djevojka iz visokog društva, odgajana u luksuzu, bez ikakvih briga i problema s jedinim „zadatkom“ da bude prostojna, mlada dama koja će jednom postati uzorna supruga i majka.
Neke crte njezinog kataktera koje bismo joj , možda, i zamjerili, u stvari su u potpunosti opravdane njezinim odgojem i načinom života.
                Ipak, Anna iskače iz (tadašnjih) kalupa jer želi nešto više, a to „više“ nije nimalo lako s obzirom na vrijeme u kojemu živi. To je „muško“ vrijeme: muškarci „vode igru“ kako u najvišim tako i u najnižim društvenim slojevima. Kao što u najvišim slojevima otac Anne Blanc kontrolira njezin život do te mjere da joj određuje što će čitati (smije čitati samo „dolične“ knjige, a ne npr. kriminalističke romane koja ona potajno „guta“), tako je i u nižim slojevima (u ovom slučaju radi se o policijskoj upravi) apsolutno nebitno to što žene (prostitutke) nestaju pod okolnostima sumnjivih smrti)
Uprkos svom povlaštenom položaju, Anna je poput ptice u zlatnom kavezu. Uz silna ograničenja i pratilje koje joj nameće otac, Anna se uspijeva zaposliti u policijskoj upravi Los Angelesa kako policijska pomoćnica, pod imenom „Anna Holmes“.
Za nju je to gotovo ostvarenje sna jer ona više od svega želi postati – detektivka („Oduvijek je željela biti detektivka, ali to nikada nije mogla jer je bila ženskog roda. Nije se mogla čak ni udati za detektiva. To bi bilo ispod njezine razine.“). Ali, nije joj lako biti detektivka kada o (pravom) životu zna samo ono što je pročitala u knjigama; ipak, njezina inteligencija, sposobnost zaključivanja i, ponajviše, entuzijazam ubrzo je odvode u samo središte istrage o nizu (sumnjivih) smrti prostitutki jer, osim nje, u tom „muškom“ svijetu tim žrtvama nitko ne pridodajte ni najmanje pažnje.
                Anna uviđa da je sve na njoj te se uz niz poteškoća (a i komičnih situacija) probija kroz istragu.
U tome je ne uspijevaju spriječiti niti otac, niti pratilje, niti zaručnik niti društvom zadane norme...
Djevojka koja se kretala isključivo po „finim“ djelovima grada i bogataškim salonima odjednom se nađe u njoj potpuno nepoznatim okruženjima kao što su policijska postaja, sumnjive četvrti, javne kuće i pa čak i -zatvor. A ona se svugdje uspijeva prilično dobro snaći!
                Kroz knjigu se suptilno provlači i humor tako da nam Annina (naivna) razmišljanja i situacije u kojima se zatekne često izmame i osmijeh na lice. Uz sav taj silni „detektivski“ posao, Anna se nađe i u ljubavnim i u seksualnim iskušenjima što autorica također jako simpatično i duhovito opisuje.
                Isto kao što je u ove „vrckave avanture sirote, male bogatašice“ ukomponirala istragu o ubojstvu tako je J. Kincheloe, (više ili manje) diskretno kroz roman, provukla i opis i kritiku tadašnjeg društva. Upravo to je onaj povijesni aspekt koji sam spomenula na početku.
Tako da, dok se sa zanimanjem probijamo kroz radnju, također nailazimo i na opise mode i načina života toga razdoblja, početak borbe za prava žena, povezanost policije i politike (što je, u stvari, prisutno uvijek i svugdje) kao i korupciju koja se proteže kroz sve društveno –političke strukture.
                Sve u svemu, autorica je u jednu, na prvi pogled, „laganu“  knjigu uspjela ukomponirati i neke vrlo ozbiljne elemente, odlično nam opisati jedno razdoblje, predstaviti nam pripadnike različitih društvenih slojeva, nasmijati nas, natjerati nas na razmišljanje, a sve to su svom krimi prvijencu! Moram priznati da je mene ova knjiga ugodno iznenadila, a, ako se odučite na čitanje, nadam se da će i vas. 

utorak, 5. prosinca 2017.

"Naš duboki očaj", Baris Bicakci

"Naš duboki očaj", Baris Bicakci; HENA COM ; osvrt by Morana M.
...
Kada vam bude dosta knjiga punih krvi, otmica, utrke s vremenom ili ljubavnih priča u kojima uvijek pratimo dvoje ljudi koji se bore protiv svih i svega ne bi li, na kraju, zauvijek živjeli sretno; ili kada se zasitite potresnih, teških romana o likovima čije nas sudbine natjeraju na razmišljanje o ljudskoj okrutnosti te kada osjetite želju za lijepom literaturom u svom njezinom bogatstvu, vrijeme je  da posegnete za knjigom „Naš duboki očaj“.
Suvremeni turski autor Baris Bicakci u ovom romanu ne piše o likovima koji se probude jedno jutro i slučajno se nađu na krivom mjestu u krivo vrijeme da bi im se, potom, život okrenuo naglavačke, da bi im za petama bili plaćeni ubojice, vladine agencije, mafija ili svi oni zajedno. Ne piše niti o prekaljenim inspektorima koji se svaki dan sukobljavaju s najrazličitijim zločincima i balansiraju između života i smrti pa nad njima strepimo na svakoj stranici.  
Likovi o kojima piše Baris Bicakci, Ender i Četin, dva su cimera, prijatelji iz djetinjstva koji žive mirnim, „normalnim“ životom; rutinom koju ispunjavaju uživanjem u sitnim, svakodnevnim stvarima poput kuhanja nekog jela, gledanja filma i prisjećanja na cijeli niz situacija i „malih“ događaja koji su obilježili njihovo dugogodišnje poznanstvo.
Njihova prisnost istaknuta je i samim načinom na koji je knjiga pisana, autor je naime, „predao pero“ jednom od svoji likova- Enderu,  te dok čitamo knjigu, u stvari čitamo retke koje Ender piše Četinu, povremeno mu se i direktno obraćajući, npr. „... (Posebna gramatika razgovora s tobom: gotovo svaka rečenica počinje sa „Sjećaš li se...“, naša se zajednička prošlost piše velikim slovom P, glagolsko vrijeme koje koristimo uvijek je prošlo lijepo vrijeme, a veznika koji spajaju Četina i Endera ima bezbroj)“.
Mislim da je već i iz ove rečenice vidljiva i ljepota jezika kojim je djelo pisano, a i to koliko su bliski Enver i Četin. U nekoliko članaka koji spominju ovu knjigu, pri opisu njihova odnosa upotrebljava se izraz „prikrivena homoseksualnost“ ( vjerujem da ima i onih koji nisu tako „blagi“ u biranju izraza ;) 😉), jer njihov je odnos zaista prilično specifičan, čega su i sami svjesni („'Na kraju krajeva'“, bili smo dvojica sredovječnih muškaraca. A ako je suditi po pogledima i riječima susjeda iz zgrade i ulice, bili smo pomali čudni. Zajedno smo odlazili čak i u kvartovski dućan.“).
Oni žive poput uigranog bračnog para koji imaju svoje uhodane rituale i uživaju u njima,  npr. „Četine, mi jako volimo filmove slične teme. Zabranjena, tajna ljubav. Uživamo gledajući ga. Ti skokneš u kuhinju po voće pa ga mljackajući pojedemo.“
Ipak, glede ovo homoseksualnosti (prikrivene ili ne) ne mogu se oteti dojmu da su i ovdje na snazi dvostruki standardi koji su, nažalost, u ljudskom društvu oduvijek prisutni. Nešto poput onog (uvriježenog) mišljenja da je muškarac koji ima puno žena i/ili ljubavnica „faca“, a žena istog ponašanja – kurva. Tako i ovdje; naime, da se radi o dvije žene koje žive zajedno, kuhaju zajedno, odlaze zajedno u dućan i sl. vrlo se vjerojatno njihove seksualne sklonosti ne bi uopće dovodile u pitanje. Ali, eto, u slučaju dva muškarca na to se gleda poprilično drugačije. No, to je samo moje razmišljanje, nešto što mi je palo na pamet tijekom čitanje ove knjige.
Da se vratim ponovno na roman koji je, kao što sam već spomenula, stilski odlično napisan, a autor nam na svakoj stranici do(po)kazuje koliko male stvari svakodnevice, one na koje mnogi niti ne obraćaju pažnju, mogu biti lijepe, ako ih samo znamo gledati na pravi način. Ne mora život obilovati  grandioznim događanjima da bi bio ispunjen i svrhovit.
I dok Ender i Četin provode dane bez velikih iznenađenja i promjena ritma, dogodi se nešto što ih, svakoga na svoj način, potrese iz temelja- kod njih se useli sestra od prijatelja, studentica Nihal. Neću vam sad prepričavati kako je to točno Nihal utjecala na naše junake; zašto ih je njezino prisustvo natjeralo na duboko razmišljanje čak i na propitkivanje njihovog odnosa... Možda se ipak i nije dobro toliko „uljuljati“ u sigurnost „poznatog“ života jer onda i sasvim mala promjena može dovesti do neočekivanih i neželjenih posljedica.  Uostalom, svima nam se može dogoditi nešto što bi naš lijepi život pretvorilo u –naš duboki očaj.

A što se to točno dogodilo našim junacima, saznati ćete sami, ako se upustite u čitanje ovog dirljivog i toplog romana. ;) 😃


utorak, 28. studenoga 2017.

"Vidim te", Clare Mackintosh

"Vidim te", Clare Mackintosh; Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.
..
„Vidim te“, Clare Mackintosh je meni odlično djelo.. Namjerno pišem „djelo“, a ne „psihološki triler“ što ono  u stvari, po žanrovskoj klasifikaciji i jest. Pišem „djelo“ zbog ideje romana, a možda i poruke jer znamo (još iz školskih dana) da je djelo tim bolje što je veća poruka koju nam šalje.
U ovom se slučaju možda više može reći „upozorenje“ nego „poruka“, al' dobro, glavno je da mi na kraju čitanja shvatimo ono na što nas autorica upozorava (ili nam poručuje).
                A radi se o sljedećem, htjeli mi to priznati ili ne, danas nam se veliki dio života, ako ne i najveći, odvija upravo online. Online se informiramo o situaciji u svijetu, o vremenskim prilikama, kupujemo sve od igle do lokomotive, družimo se i pronalazimo partnere, zabavljamo se igrama/filmovima/pornjavom (zavisi, naravno, što nas zabavlja ;) ), online obavljamo poslove, „visimo“ na društvenim mrežama, slušamo muziku,  a i ovaj će osvrt upravo tim putem doći do vas, nećemo se naći na kavi na kojoj ću vam ja pričati o ovoj knjizi i na koji je način ona doprla do mene. Ne, to će se dogoditi- online.
                I to je super! Jer i da želim ne bih se mogla naći na kavi sa svima vama koji ovo čitate iz čisto praktičnog razloga- zemljopisa. Jer online radnjama „izbrisali“ smo i zemljopisne širine i dužine koje nas razdvajaju; informacije odlaze na sve strane, ljudi istih interesa se pronalaze ma gdje živjeli, a to su samo neki od pozitivnih stvari ovog online svijeta u kojem živimo, ili još bolje, kojeg živimo.
                ALI, naravno da uvijek postoji ALI, tu su i (velike) mane takvog načina života, a upravo je  jednu od tih Clare Mackintosh uzela kao okosnicu svog romana. Zastrašujuće je, zapravo, što mi svakim danom sve manje možemo utjecati na to želimo li biti dio tog virtualnog svijeta 21.st. Naravno, mi možemo odlučiti da li želimo imati npr. profil na fejsu/instagramu/twitteru i što ćemo tamo objavljivati. MI možemo, ali na to  što objavljuju ljudi koji poznajemo; da li će se naša slika, ime ili mjesto na kojem se trenutno nalazimo s nekim osvanuti na nekoj društevnoj mreži i time postati javno obznanjeno, također baš i nije pod našom kontrolom. Meni se često dogodili da se nađem s nekim, pijuckamo, pričamo i tek kasnije skužim da je netko to već stavio online.
                A onda su tu i „big brother“ kamere koje nas snimaju na sve strane; u dućanima, kod bankomata, po ulicama i sl. na koje, pak, UOPĆE ne možemo utjecati. Pojma nemamo u kojim nas sve trenucima snimaju, a još manje znamo tko sve to gleda. Tako da, uz možda nešto bolje poznavanje informatike, uopće nije teško napraviti ono što je napravio negativac romana „Vidim te“.
Pomoću kamera postavljenih duž ruta londonskog javnog prijevoza detaljno je zabilježio  svakodnevno kretanje (na posao i s posla) velikog broja žena i to prodaje zainteresiranim stranam preko web stranice. U novinskom oglasu je, naime, samo slika žena i šifra za pristupanje stranici na kojoj je velik izbor što žena, što mogućnosti plaćanja; što je veća tarifa to je veći broj žena čije se svakodnevne rute mogu preuzeti. Stranicu vodi vrlo profesionalno; prati posjećenost, ažurira je dodavanjem novih profila (tj. žena), prati koje dobne skupine i/ili tipovi žena su najtraženiji, sa stranice skida one za koje nema interesa i sl.
A kada je ubijena prva žena čiji je profil preuzet s njegove stranice, shvaća da mu se otvara mogućnost „specijaliziranog tržišta“, a time i veće zarade; sve skupa popraćeno osobnom satisfakcijom („Tako mogu biti više od sparivatelja. Osoba koja omogućava da na površinu izađu želje skrivene toliko duboko da ih se jedva usuđuješ priznati. Tko od nas može istinski reći da nije zamišljao kakav bi osjećaj bio da nekoga ozlijediš? Da odeš malo dalje od onoga što društvo smatra prihvatljivim, da osjetiš ono uzbuđenje kad pritišćeš nekoga? Tko od nas ne bi prihvatio takvu priliku? Priliku da nekoga ubije.“).
                Priča naše glavne junakinje, Zoe Walker, a i radnja romana započinje u trenutku kada Zoe ugleda svoju sliku u oglasniku. Tome, u početku, ne pridaje previše važnosti, ali kada sazna da je ubijena žena čija je slika također izašla u novinskom oglasu, počinje se time više baviti shvativiši da je teško da se radi o slučajnosti. Otkrivanjem web stranice ostaje u šoku; njezina svakodnevica postaje noćna mora u kojoj više nije sigurna da li su ljudi koji stoje pokraj nje dok čekaju vlak u podzemnoj željeznici tamo slučajno ili su „klijenti“ upoznati s njezinim kretanjem i time, mogući, ubojice.
                Upravo je to psihološko stanje u kojem se Zoe nalazi ono što najviše pratimo u romanu; njezin život, strah i nesigurnost. Ubojstva i razbojstva koja se istovremeno događaju spominju se,  ali ne na način koji najčešće susrećemo u romanima ovog žanra; na način da „krv štrca na sve strane“ već utoliko da se i nama približi opasnost u kojoj su se ove žene našle te da vidimo na koje se sve načine može iskoristiti poznavanje nečije rutine; točnog sata u kojem se određena žena (osoba) nalazi na određenom mjestu- svi su/smo tako lako dostupni!
                Uz Zoe u romanu pratimo i mladu policajku Kelly Swift koja istražuje slučaj, ali povremeno nam se javlja i sam „mastermind“ čija su (bolesna) razmišljanja napisana kurzivom što daje dodatnu spooky notu cijeloj priči.
                Ovo je pravi suvremeni psihološki triler aktulane teme koji nas, zaista, navede na razmišljanje o stvarima na koje, vjerojatno, baš i nismo obraćali pažnju. Većini rutina pruža sigurnost (u ovom slučaju mislim, naravno, na svakodnevno putovanje na posao i s posla, sigurno nećemo svaki dan razmišljati o novim načinima kako tamo stići nego si, u startu, odaberemo onaj najkraći put); znamo kojim tramvajem/autobusom idemo na posao (ako ne idemo autom), na kojem ćemo kiosku usput kupiti novine, do koje ćemo pekare skoknuti tijekom pauze za ručak... a mi smo knjigoljupci posebno u „svom filmu“ (tj. u svojoj knjizi ;) ) pa ulaskom u tramvaj/bus ne razmišljamo o tome da li nas (i zašto) netko gleda već otvorimo knjigu i odmah se prabacujemo u neki potpuno drugi svijet i drugo mjesto.
                E nakon čitanja ove knjige vam to možda i neće više biti baš tako, vjerujem da će mnogi malo pažljivije pogledati oko sebe.. Što i nije loše, nikad ne znaš gdje vrebaju bolesni umovi...
                No, kao što sam već rekla pri početku osvrta, s obzirom na ove negativnosti (tehnološki naprednog) vremena u kojemu živimo, ne možemo učiniti baš puno toga... Jedino što možemo (dok biramo odjeću u shopping centru, pregledavamo nove naslove u knjižari ili uživamo u ispijanju kavice u centru...) je uputiti osmijeh (ili nešto drugo ;) ) „big brotheru“ jer znamo da – „big brother“ vidi sve!  



                  

petak, 27. listopada 2017.

"Zgodne djevojke", Karin Slaughter

"Zgodne djevojke", Karin Slaughter, Znanje ; osvrt by Morana M.
...
Knjiga je GENIJALNA! Najradije bih sad ovu rečenicu ispisala do kraja stranice i to bi bilo to što se tiče mog dojma, ALI kako je ovo ipak jedan (ozbiljan) osvrt, ne može to proći samo tako..
Moram to potkrijepiti detaljima jer bih zaista željela da ne propustite ovaj odličan triler, pogotovo ako ste ljubitelj žanra.
To da je Karin Slaughter odlična u onome što radi (tj. piše) znali smo i prije; ja sam, do sad čitala samo nekoliko njezinih romana iz serijala o Willu Trentu, ali mislim da me se niti jedan nije OVAKO dojmio.
Prvo moram naglasiti da je roman „Zgodne djevojke“ samostalna knjiga što je i bio jedan od razloga da sam je odmah počela čitati (one iz serijala pokušavam čitati po redu) i pročitala sam je u, za mene, rekordnom vremenu od svega par dana (tj. noći).
               Znate da ne volim prepričavati radnju (to, više-manje, imate i na koricama), al' moram je barem djelomično navesti kako bih vam čim bolje prikazala o kakvom se odličnom djelu radi.
               Bila jednom sretnom obitelj Carroll: mama, tata i tri kćeri- Julia, Lydia i Clair. Tada su živjeli kao i sve druge sretne obitelji, uz puno ljubavi i smijeha… A kako je veliki Tolstoj davnoj rekao u (kultnoj) prvoj rečenici Ane Karenjine „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“ i priča obitelj Carroll o kojoj čitamo u knjizi započinje u trenutku kad ih stigne nesreća- nestanak devetnaestogodišnje Julije, najstarije sestre.
               Obitelj se polako, ali sigurno počinje raspadati; neki žele znati što se točno dogodilo s Julijom, neki misle da je bolje da nikada ne saznaju. Ta se teza- da li je bolje znati ili ne proteže kroz cijelu knjigu pa ne možete da se i sami ne zapitate što biste vi željeli kad bi se tako nešto dogodilo nekoj vama bliskoj osobi. Da li je bolje pustiti mašti na volju i zamišljati, možda i gore scenarije nego što jesu ili saznati istinu koja bi čak mogla biti i gora od vaših najgorih scenarija? No, mislim da je to vrlo individualno i da zavisi od osobe do osobe.. Kako god bilo, najbolje je nikada se naći u situaciji u kojoj bismo morali razmišljati na taj način.
               Ubrzo nakon tragedije, roditelji se rastaju, otac Sam se potpuno posvetio potrazi za Julijom ili barem istinom o tome što se dogodilo, majka se ponovno udala, Lydia je ogrezla u drogu, a Claire se udala samo kako bi se maknula od razorene obitelji.
               No, događaji koje pratimo u knjizi odvijaju se sada, dvadesetak godina kasnije. Svi oni imaju kakve- takve živote osim oca koji  je u međuvremenu umro, sam i potpuno posvećen potrazi za istinom. Majka je u drugom braku, Lydia se riješila ovisnosti;  ima kćerku i partnera, ali nikakav kontakt s majkom i sestrom, a najmlađa Claire, sklona izljevima bijesa,  je u braku s  bogatim control- freakom koji je obožava i kojemu se potpuno  prepustila te živi u luksuzu „pod staklenim zvonom“.
               Njihova se svakodnevica mijenja iz temelja kada muž od Claire iznenada umire, a ona se nađe sama i potpuno nesposobna za život kojim je upravljao netom preminuli suprug. Ili ona samo misli da je tako jer ćemo Claire, u događajima koji će uslijediti vidjeti u potpuno drugom svjetlu.
               Radnju pratimo iz tri perspektive: one od Claire, one od Lydie i od oca, putem njegovih dnevničkih zapisa. Slaughter je ovo odlično izvela; knjiga cijelo vrijeme drži pažnju, dakle, u pravom je smislu „suspense thriller“; puno je obrata tijekom priče, dijalozi su realni, a svi su likovi, u nekom momentu, sumnjivi. Baš kao i Claire i Lydia, niti mi ne znamo kome vjerovati, a to nas onda dovodi do toga da grozničavo čitamo dalje ne bi li čim prije saznali istinu.
               Kad smo već kod istine, moram napomenuti da u knjizi ima puno brutalnih, slikovito opisanih prizora; tu se detaljni opisi nasilja, mučenja, silovanja.. zaista nije ništa prepušteno mašti. Kod rijetkih sam autora trilera do sada nalazila na ovako, do u tančine, opisane surovosti koje jedno ljudsko biće može učiniti drugome.
               Kao protuteža surovosti u romanu, tu je ljubav koja veže članove obitelji bez obzira na dvadeset godina razdvojenosti; ljubav između roditelja i sestara pojavljuje se u svoj svojoj snazi onda kada je najgore; u stvari nikada i nije nestala…samo se negdje povukla pod težinom nesreće koja ih je svih zadesila. I opet je tu autorica pokazala svoje umijeće; uz silno zlo koje postoji na svijetu, tu je i silna ljubav.

Ovaj me roman podsjetio na to  kako nam  je Karin Slaughter na svom gostovanju u Zagrebu, 2015. (jedna od mojih omiljenih promocija) spomenula kako je često pitaju da li joj je Slaughter (eng. pokolj, klanje)  pseudonim, s obzirom na žanr kojemu se posvetila- nije, to joj je pravo prezime, a bome, ovim je svojim uratkom i te kako dokazala da ništa nije slučajno. J

subota, 21. listopada 2017.

"Svinjske nogice", Tadej Golob



"Svinjske nogice", Tadej Golob; Buybook Doo; osvrt by Morana M.
🐖
 Koliko me ova knjiga oduševila bilo je očito još dok sam je čitala; često sam je spominjala, objavljivala citate tako da mogu sa sigurnošću reći da će mi „Svinjske nogice“ biti u samom vrhu pročitanih knjiga u ovoj godini, a mislim da se našla i na listi mojih „all time favorite“ naslova.
               Ako ste vidjeli neke od citata koje sam objavila ( i koji su priloženi ovom osvrtu) možda biste mogli steći krivi dojam, da se radi o nekom laganom, šaljivom štivu, muško- ženskim odnosima s naglaskom na seksu, uz humor i sl. A ova je knjiga puno više od toga. Iako sadrži sve spomenute elemente, ovo je u stvari jedan socijalno osviješten roman, prikaz (surove) današnjice u kojoj živimo ili bolje rečeno, preživljavamo, od danas do sutra, od mjeseca do mjeseca od perioda bez love do trenutaka kada se negdje nešto zaradi pa se jedno vrijeme lakše diše i onda opet sve iz početka.
               Radnja romana odvija se u Sloveniji (koju, možda, većina smatra ekonomski stabilnijom i lakšom za život od drugih ex Yu zemalja), ali događaji opisani u knjizi isto bi se tako mogli odvijati bilo gdje drugdje na ovim prostorima ( i šire).
               Problemi ljudi koji nemaju (stalan) posao, koji su podstanari, a imaju ženu, djecu i osjećaj (muške) odgovornosti za njihovu dobrobit, svugdje su isti.
Jedna od tih osoba je i Jani, glavni lik ovoga romana koji sa djevojkom Majom i malim sinom živi u podstanarskom stanu na periferiji Ljubljane. Jani je ilustrator pornostripova, slobodnjak kojemu baš u pravom trenutku dolazi narudžba za ilustraciju „slobodnije“ varijante priče o slovenskom narodnom junaku. Sretan da će konačno nešto zaraditi, Jani se baca na posao, ali problemi koji ga u tome ometaju samo se nižu: u njihovom podrumskom stanu pojavljuje se vlaga onda je tu i invazija žaba i što je najgore, umjetnička blokada.
Rješenje za umjetničku blokadu Jani nalazi u kokainu pod utjecajem kojeg crta kao što nikada nije, ali, kako to već s opijatima biva, ona mala količina „za poticaj stvaralaštva“ postaje sve veća te mu se, malo po malo, osobnost sve više mijenja, pojavljuje se agresivnost što, naravno, uvelike utječe i na njegov odnos s obitelji i prijateljima.
Naravno da se Janiju može štošta zamjeriti, ali, tu bi se sad dobro uklopila ona biblijska „tko je bez grijeha nek' baci prvi kamen“… Svi smo drugačiji, svatko se s pritiscima nosi na drugačiji način neki su jači, neki slabiji, najvažnije je ipak da se na kraju, ako je moguće, dočekamo na noge i krenemo hrabro naprijed.
To bi, u kratkim crtama bila radnja romana, ali on što ga čini posebnim i po meni, odličnim, je način na koji je Tadej Golob sve to skupa prikazao. Roman je pisan u prvom licu, znači sve ove događaje gledamo iz perspektive Janija, a to kako on razmišlja i što se sve odvija u njegovoj glavi je fenomenalno.
Autor nam ovim romanom daje slobodan pristup muškom umu, muškom načinu razmišljanja; od razmišljanja o očinstvu, poslu, prijateljstvu, rješavanju problema pa sve do onih, intimnih,  skrivenih, seksualnih maštarija.
Muškim čitateljima će, vjerujem, većina ovih stvari biti (dobro) poznata, lako moguće i da se prepoznaju u nekom dijelovima, a nama ženama, ovaj će roman sigurno dobro doći da bi (još) bolje shvatile način funkcioniranja suprotnog spola.
Jani je, što bi rekao Balašević, „pozitivno negativan lik“ (malo citiram Bibliju, malo Balaševića...a što ću kad oboje vrve od dobrih citata 😉 ) pa su njegove misli i pogled na svijet i samoga sebe (a time i sam roman) puni humora, sarkazma i autoironije tako da se ovo štivo (većim dijelom) čita s osmijehom na licu uprkos ozbiljnim temama kojima se bavi. Ja sam se često tako slatko smijala i onda bi ispitivala svoje (muške) prijatelje „Pa zar vi stvarno tako razmišljate? Zar ste zaista svi tako perverzni i samo se pravite fini ili šta?“, pogotovo kada se radilo o nekim razmišljanjima o ženama ili seksu i odgovor je, najčešće bio: „Da. Samo se pravimo fini“! Ok, super! Hvala na iskrenosti, sad sam nešto i naučila. 
Tako da je ova priča vrlo stvarna i opipljiva, ovo se ne događa na tudorskom dvoru ili nekoj udaljenoj planeti, nekom drugom vremenu ili prostoru. Ovo je suvremena priča o životu ljudi sa stvarnim problemima s kojima se većina nas (na ovaj ili onaj način) svakodnevno susreće. Svatko od nas mogao bi napisati nešto slično. I baš bih zato svima od srca preporučila da pročitaju „Svinjske nogice“ jer roman ima najbolju moguću poruku, po meni, možda i ključnu za preživljavanje u vremenu u kojem živimo, a to bi bilo: u svim sranjima koja vam se događaju u životu, nastojite pronaći dozu humora, ma kako teško se činilo.
Danas kad živimo u ovom apsurdnom društvu nema nam druge nego pribjeći ironiji, nasmijati se svako toliko ili na račun svijeta koji nas okružuje ili na račun samih sebe.. Naravno da to neće riješiti problem, platiti račune, otplatiti kredite, ali to se neće dogoditi niti ako ste konstantno smrknuti i zabrinuti. Uz dozu humora sigurno ćete se lakše nositi sa svim životnim problemima, ako niste baš sigurni kako to funkcionira, pročitajte roman pa ćete vidjeti na što mislim.
Ako i znate na što mislim, isto ga pročitajte jer je genijalan. 😍