Pretraži

utorak, 5. prosinca 2017.

"Naš duboki očaj", Baris Bicakci

"Naš duboki očaj", Baris Bicakci; HENA COM ; osvrt by Morana M.
...
Kada vam bude dosta knjiga punih krvi, otmica, utrke s vremenom ili ljubavnih priča u kojima uvijek pratimo dvoje ljudi koji se bore protiv svih i svega ne bi li, na kraju, zauvijek živjeli sretno; ili kada se zasitite potresnih, teških romana o likovima čije nas sudbine natjeraju na razmišljanje o ljudskoj okrutnosti te kada osjetite želju za lijepom literaturom u svom njezinom bogatstvu, vrijeme je  da posegnete za knjigom „Naš duboki očaj“.
Suvremeni turski autor Baris Bicakci u ovom romanu ne piše o likovima koji se probude jedno jutro i slučajno se nađu na krivom mjestu u krivo vrijeme da bi im se, potom, život okrenuo naglavačke, da bi im za petama bili plaćeni ubojice, vladine agencije, mafija ili svi oni zajedno. Ne piše niti o prekaljenim inspektorima koji se svaki dan sukobljavaju s najrazličitijim zločincima i balansiraju između života i smrti pa nad njima strepimo na svakoj stranici.  
Likovi o kojima piše Baris Bicakci, Ender i Četin, dva su cimera, prijatelji iz djetinjstva koji žive mirnim, „normalnim“ životom; rutinom koju ispunjavaju uživanjem u sitnim, svakodnevnim stvarima poput kuhanja nekog jela, gledanja filma i prisjećanja na cijeli niz situacija i „malih“ događaja koji su obilježili njihovo dugogodišnje poznanstvo.
Njihova prisnost istaknuta je i samim načinom na koji je knjiga pisana, autor je naime, „predao pero“ jednom od svoji likova- Enderu,  te dok čitamo knjigu, u stvari čitamo retke koje Ender piše Četinu, povremeno mu se i direktno obraćajući, npr. „... (Posebna gramatika razgovora s tobom: gotovo svaka rečenica počinje sa „Sjećaš li se...“, naša se zajednička prošlost piše velikim slovom P, glagolsko vrijeme koje koristimo uvijek je prošlo lijepo vrijeme, a veznika koji spajaju Četina i Endera ima bezbroj)“.
Mislim da je već i iz ove rečenice vidljiva i ljepota jezika kojim je djelo pisano, a i to koliko su bliski Enver i Četin. U nekoliko članaka koji spominju ovu knjigu, pri opisu njihova odnosa upotrebljava se izraz „prikrivena homoseksualnost“ ( vjerujem da ima i onih koji nisu tako „blagi“ u biranju izraza ;) 😉), jer njihov je odnos zaista prilično specifičan, čega su i sami svjesni („'Na kraju krajeva'“, bili smo dvojica sredovječnih muškaraca. A ako je suditi po pogledima i riječima susjeda iz zgrade i ulice, bili smo pomali čudni. Zajedno smo odlazili čak i u kvartovski dućan.“).
Oni žive poput uigranog bračnog para koji imaju svoje uhodane rituale i uživaju u njima,  npr. „Četine, mi jako volimo filmove slične teme. Zabranjena, tajna ljubav. Uživamo gledajući ga. Ti skokneš u kuhinju po voće pa ga mljackajući pojedemo.“
Ipak, glede ovo homoseksualnosti (prikrivene ili ne) ne mogu se oteti dojmu da su i ovdje na snazi dvostruki standardi koji su, nažalost, u ljudskom društvu oduvijek prisutni. Nešto poput onog (uvriježenog) mišljenja da je muškarac koji ima puno žena i/ili ljubavnica „faca“, a žena istog ponašanja – kurva. Tako i ovdje; naime, da se radi o dvije žene koje žive zajedno, kuhaju zajedno, odlaze zajedno u dućan i sl. vrlo se vjerojatno njihove seksualne sklonosti ne bi uopće dovodile u pitanje. Ali, eto, u slučaju dva muškarca na to se gleda poprilično drugačije. No, to je samo moje razmišljanje, nešto što mi je palo na pamet tijekom čitanje ove knjige.
Da se vratim ponovno na roman koji je, kao što sam već spomenula, stilski odlično napisan, a autor nam na svakoj stranici do(po)kazuje koliko male stvari svakodnevice, one na koje mnogi niti ne obraćaju pažnju, mogu biti lijepe, ako ih samo znamo gledati na pravi način. Ne mora život obilovati  grandioznim događanjima da bi bio ispunjen i svrhovit.
I dok Ender i Četin provode dane bez velikih iznenađenja i promjena ritma, dogodi se nešto što ih, svakoga na svoj način, potrese iz temelja- kod njih se useli sestra od prijatelja, studentica Nihal. Neću vam sad prepričavati kako je to točno Nihal utjecala na naše junake; zašto ih je njezino prisustvo natjeralo na duboko razmišljanje čak i na propitkivanje njihovog odnosa... Možda se ipak i nije dobro toliko „uljuljati“ u sigurnost „poznatog“ života jer onda i sasvim mala promjena može dovesti do neočekivanih i neželjenih posljedica.  Uostalom, svima nam se može dogoditi nešto što bi naš lijepi život pretvorilo u –naš duboki očaj.

A što se to točno dogodilo našim junacima, saznati ćete sami, ako se upustite u čitanje ovog dirljivog i toplog romana. ;) 😃


utorak, 28. studenoga 2017.

"Vidim te", Clare Mackintosh

"Vidim te", Clare Mackintosh; Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.
..
„Vidim te“, Clare Mackintosh je meni odlično djelo.. Namjerno pišem „djelo“, a ne „psihološki triler“ što ono  u stvari, po žanrovskoj klasifikaciji i jest. Pišem „djelo“ zbog ideje romana, a možda i poruke jer znamo (još iz školskih dana) da je djelo tim bolje što je veća poruka koju nam šalje.
U ovom se slučaju možda više može reći „upozorenje“ nego „poruka“, al' dobro, glavno je da mi na kraju čitanja shvatimo ono na što nas autorica upozorava (ili nam poručuje).
                A radi se o sljedećem, htjeli mi to priznati ili ne, danas nam se veliki dio života, ako ne i najveći, odvija upravo online. Online se informiramo o situaciji u svijetu, o vremenskim prilikama, kupujemo sve od igle do lokomotive, družimo se i pronalazimo partnere, zabavljamo se igrama/filmovima/pornjavom (zavisi, naravno, što nas zabavlja ;) ), online obavljamo poslove, „visimo“ na društvenim mrežama, slušamo muziku,  a i ovaj će osvrt upravo tim putem doći do vas, nećemo se naći na kavi na kojoj ću vam ja pričati o ovoj knjizi i na koji je način ona doprla do mene. Ne, to će se dogoditi- online.
                I to je super! Jer i da želim ne bih se mogla naći na kavi sa svima vama koji ovo čitate iz čisto praktičnog razloga- zemljopisa. Jer online radnjama „izbrisali“ smo i zemljopisne širine i dužine koje nas razdvajaju; informacije odlaze na sve strane, ljudi istih interesa se pronalaze ma gdje živjeli, a to su samo neki od pozitivnih stvari ovog online svijeta u kojem živimo, ili još bolje, kojeg živimo.
                ALI, naravno da uvijek postoji ALI, tu su i (velike) mane takvog načina života, a upravo je  jednu od tih Clare Mackintosh uzela kao okosnicu svog romana. Zastrašujuće je, zapravo, što mi svakim danom sve manje možemo utjecati na to želimo li biti dio tog virtualnog svijeta 21.st. Naravno, mi možemo odlučiti da li želimo imati npr. profil na fejsu/instagramu/twitteru i što ćemo tamo objavljivati. MI možemo, ali na to  što objavljuju ljudi koji poznajemo; da li će se naša slika, ime ili mjesto na kojem se trenutno nalazimo s nekim osvanuti na nekoj društevnoj mreži i time postati javno obznanjeno, također baš i nije pod našom kontrolom. Meni se često dogodili da se nađem s nekim, pijuckamo, pričamo i tek kasnije skužim da je netko to već stavio online.
                A onda su tu i „big brother“ kamere koje nas snimaju na sve strane; u dućanima, kod bankomata, po ulicama i sl. na koje, pak, UOPĆE ne možemo utjecati. Pojma nemamo u kojim nas sve trenucima snimaju, a još manje znamo tko sve to gleda. Tako da, uz možda nešto bolje poznavanje informatike, uopće nije teško napraviti ono što je napravio negativac romana „Vidim te“.
Pomoću kamera postavljenih duž ruta londonskog javnog prijevoza detaljno je zabilježio  svakodnevno kretanje (na posao i s posla) velikog broja žena i to prodaje zainteresiranim stranam preko web stranice. U novinskom oglasu je, naime, samo slika žena i šifra za pristupanje stranici na kojoj je velik izbor što žena, što mogućnosti plaćanja; što je veća tarifa to je veći broj žena čije se svakodnevne rute mogu preuzeti. Stranicu vodi vrlo profesionalno; prati posjećenost, ažurira je dodavanjem novih profila (tj. žena), prati koje dobne skupine i/ili tipovi žena su najtraženiji, sa stranice skida one za koje nema interesa i sl.
A kada je ubijena prva žena čiji je profil preuzet s njegove stranice, shvaća da mu se otvara mogućnost „specijaliziranog tržišta“, a time i veće zarade; sve skupa popraćeno osobnom satisfakcijom („Tako mogu biti više od sparivatelja. Osoba koja omogućava da na površinu izađu želje skrivene toliko duboko da ih se jedva usuđuješ priznati. Tko od nas može istinski reći da nije zamišljao kakav bi osjećaj bio da nekoga ozlijediš? Da odeš malo dalje od onoga što društvo smatra prihvatljivim, da osjetiš ono uzbuđenje kad pritišćeš nekoga? Tko od nas ne bi prihvatio takvu priliku? Priliku da nekoga ubije.“).
                Priča naše glavne junakinje, Zoe Walker, a i radnja romana započinje u trenutku kada Zoe ugleda svoju sliku u oglasniku. Tome, u početku, ne pridaje previše važnosti, ali kada sazna da je ubijena žena čija je slika također izašla u novinskom oglasu, počinje se time više baviti shvativiši da je teško da se radi o slučajnosti. Otkrivanjem web stranice ostaje u šoku; njezina svakodnevica postaje noćna mora u kojoj više nije sigurna da li su ljudi koji stoje pokraj nje dok čekaju vlak u podzemnoj željeznici tamo slučajno ili su „klijenti“ upoznati s njezinim kretanjem i time, mogući, ubojice.
                Upravo je to psihološko stanje u kojem se Zoe nalazi ono što najviše pratimo u romanu; njezin život, strah i nesigurnost. Ubojstva i razbojstva koja se istovremeno događaju spominju se,  ali ne na način koji najčešće susrećemo u romanima ovog žanra; na način da „krv štrca na sve strane“ već utoliko da se i nama približi opasnost u kojoj su se ove žene našle te da vidimo na koje se sve načine može iskoristiti poznavanje nečije rutine; točnog sata u kojem se određena žena (osoba) nalazi na određenom mjestu- svi su/smo tako lako dostupni!
                Uz Zoe u romanu pratimo i mladu policajku Kelly Swift koja istražuje slučaj, ali povremeno nam se javlja i sam „mastermind“ čija su (bolesna) razmišljanja napisana kurzivom što daje dodatnu spooky notu cijeloj priči.
                Ovo je pravi suvremeni psihološki triler aktulane teme koji nas, zaista, navede na razmišljanje o stvarima na koje, vjerojatno, baš i nismo obraćali pažnju. Većini rutina pruža sigurnost (u ovom slučaju mislim, naravno, na svakodnevno putovanje na posao i s posla, sigurno nećemo svaki dan razmišljati o novim načinima kako tamo stići nego si, u startu, odaberemo onaj najkraći put); znamo kojim tramvajem/autobusom idemo na posao (ako ne idemo autom), na kojem ćemo kiosku usput kupiti novine, do koje ćemo pekare skoknuti tijekom pauze za ručak... a mi smo knjigoljupci posebno u „svom filmu“ (tj. u svojoj knjizi ;) ) pa ulaskom u tramvaj/bus ne razmišljamo o tome da li nas (i zašto) netko gleda već otvorimo knjigu i odmah se prabacujemo u neki potpuno drugi svijet i drugo mjesto.
                E nakon čitanja ove knjige vam to možda i neće više biti baš tako, vjerujem da će mnogi malo pažljivije pogledati oko sebe.. Što i nije loše, nikad ne znaš gdje vrebaju bolesni umovi...
                No, kao što sam već rekla pri početku osvrta, s obzirom na ove negativnosti (tehnološki naprednog) vremena u kojemu živimo, ne možemo učiniti baš puno toga... Jedino što možemo (dok biramo odjeću u shopping centru, pregledavamo nove naslove u knjižari ili uživamo u ispijanju kavice u centru...) je uputiti osmijeh (ili nešto drugo ;) ) „big brotheru“ jer znamo da – „big brother“ vidi sve!  



                  

petak, 27. listopada 2017.

"Zgodne djevojke", Karin Slaughter

"Zgodne djevojke", Karin Slaughter, Znanje ; osvrt by Morana M.
...
Knjiga je GENIJALNA! Najradije bih sad ovu rečenicu ispisala do kraja stranice i to bi bilo to što se tiče mog dojma, ALI kako je ovo ipak jedan (ozbiljan) osvrt, ne može to proći samo tako..
Moram to potkrijepiti detaljima jer bih zaista željela da ne propustite ovaj odličan triler, pogotovo ako ste ljubitelj žanra.
To da je Karin Slaughter odlična u onome što radi (tj. piše) znali smo i prije; ja sam, do sad čitala samo nekoliko njezinih romana iz serijala o Willu Trentu, ali mislim da me se niti jedan nije OVAKO dojmio.
Prvo moram naglasiti da je roman „Zgodne djevojke“ samostalna knjiga što je i bio jedan od razloga da sam je odmah počela čitati (one iz serijala pokušavam čitati po redu) i pročitala sam je u, za mene, rekordnom vremenu od svega par dana (tj. noći).
               Znate da ne volim prepričavati radnju (to, više-manje, imate i na koricama), al' moram je barem djelomično navesti kako bih vam čim bolje prikazala o kakvom se odličnom djelu radi.
               Bila jednom sretnom obitelj Carroll: mama, tata i tri kćeri- Julia, Lydia i Clair. Tada su živjeli kao i sve druge sretne obitelji, uz puno ljubavi i smijeha… A kako je veliki Tolstoj davnoj rekao u (kultnoj) prvoj rečenici Ane Karenjine „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“ i priča obitelj Carroll o kojoj čitamo u knjizi započinje u trenutku kad ih stigne nesreća- nestanak devetnaestogodišnje Julije, najstarije sestre.
               Obitelj se polako, ali sigurno počinje raspadati; neki žele znati što se točno dogodilo s Julijom, neki misle da je bolje da nikada ne saznaju. Ta se teza- da li je bolje znati ili ne proteže kroz cijelu knjigu pa ne možete da se i sami ne zapitate što biste vi željeli kad bi se tako nešto dogodilo nekoj vama bliskoj osobi. Da li je bolje pustiti mašti na volju i zamišljati, možda i gore scenarije nego što jesu ili saznati istinu koja bi čak mogla biti i gora od vaših najgorih scenarija? No, mislim da je to vrlo individualno i da zavisi od osobe do osobe.. Kako god bilo, najbolje je nikada se naći u situaciji u kojoj bismo morali razmišljati na taj način.
               Ubrzo nakon tragedije, roditelji se rastaju, otac Sam se potpuno posvetio potrazi za Julijom ili barem istinom o tome što se dogodilo, majka se ponovno udala, Lydia je ogrezla u drogu, a Claire se udala samo kako bi se maknula od razorene obitelji.
               No, događaji koje pratimo u knjizi odvijaju se sada, dvadesetak godina kasnije. Svi oni imaju kakve- takve živote osim oca koji  je u međuvremenu umro, sam i potpuno posvećen potrazi za istinom. Majka je u drugom braku, Lydia se riješila ovisnosti;  ima kćerku i partnera, ali nikakav kontakt s majkom i sestrom, a najmlađa Claire, sklona izljevima bijesa,  je u braku s  bogatim control- freakom koji je obožava i kojemu se potpuno  prepustila te živi u luksuzu „pod staklenim zvonom“.
               Njihova se svakodnevica mijenja iz temelja kada muž od Claire iznenada umire, a ona se nađe sama i potpuno nesposobna za život kojim je upravljao netom preminuli suprug. Ili ona samo misli da je tako jer ćemo Claire, u događajima koji će uslijediti vidjeti u potpuno drugom svjetlu.
               Radnju pratimo iz tri perspektive: one od Claire, one od Lydie i od oca, putem njegovih dnevničkih zapisa. Slaughter je ovo odlično izvela; knjiga cijelo vrijeme drži pažnju, dakle, u pravom je smislu „suspense thriller“; puno je obrata tijekom priče, dijalozi su realni, a svi su likovi, u nekom momentu, sumnjivi. Baš kao i Claire i Lydia, niti mi ne znamo kome vjerovati, a to nas onda dovodi do toga da grozničavo čitamo dalje ne bi li čim prije saznali istinu.
               Kad smo već kod istine, moram napomenuti da u knjizi ima puno brutalnih, slikovito opisanih prizora; tu se detaljni opisi nasilja, mučenja, silovanja.. zaista nije ništa prepušteno mašti. Kod rijetkih sam autora trilera do sada nalazila na ovako, do u tančine, opisane surovosti koje jedno ljudsko biće može učiniti drugome.
               Kao protuteža surovosti u romanu, tu je ljubav koja veže članove obitelji bez obzira na dvadeset godina razdvojenosti; ljubav između roditelja i sestara pojavljuje se u svoj svojoj snazi onda kada je najgore; u stvari nikada i nije nestala…samo se negdje povukla pod težinom nesreće koja ih je svih zadesila. I opet je tu autorica pokazala svoje umijeće; uz silno zlo koje postoji na svijetu, tu je i silna ljubav.

Ovaj me roman podsjetio na to  kako nam  je Karin Slaughter na svom gostovanju u Zagrebu, 2015. (jedna od mojih omiljenih promocija) spomenula kako je često pitaju da li joj je Slaughter (eng. pokolj, klanje)  pseudonim, s obzirom na žanr kojemu se posvetila- nije, to joj je pravo prezime, a bome, ovim je svojim uratkom i te kako dokazala da ništa nije slučajno. J

subota, 21. listopada 2017.

"Svinjske nogice", Tadej Golob



"Svinjske nogice", Tadej Golob; Buybook Doo; osvrt by Morana M.
🐖
 Koliko me ova knjiga oduševila bilo je očito još dok sam je čitala; često sam je spominjala, objavljivala citate tako da mogu sa sigurnošću reći da će mi „Svinjske nogice“ biti u samom vrhu pročitanih knjiga u ovoj godini, a mislim da se našla i na listi mojih „all time favorite“ naslova.
               Ako ste vidjeli neke od citata koje sam objavila ( i koji su priloženi ovom osvrtu) možda biste mogli steći krivi dojam, da se radi o nekom laganom, šaljivom štivu, muško- ženskim odnosima s naglaskom na seksu, uz humor i sl. A ova je knjiga puno više od toga. Iako sadrži sve spomenute elemente, ovo je u stvari jedan socijalno osviješten roman, prikaz (surove) današnjice u kojoj živimo ili bolje rečeno, preživljavamo, od danas do sutra, od mjeseca do mjeseca od perioda bez love do trenutaka kada se negdje nešto zaradi pa se jedno vrijeme lakše diše i onda opet sve iz početka.
               Radnja romana odvija se u Sloveniji (koju, možda, većina smatra ekonomski stabilnijom i lakšom za život od drugih ex Yu zemalja), ali događaji opisani u knjizi isto bi se tako mogli odvijati bilo gdje drugdje na ovim prostorima ( i šire).
               Problemi ljudi koji nemaju (stalan) posao, koji su podstanari, a imaju ženu, djecu i osjećaj (muške) odgovornosti za njihovu dobrobit, svugdje su isti.
Jedna od tih osoba je i Jani, glavni lik ovoga romana koji sa djevojkom Majom i malim sinom živi u podstanarskom stanu na periferiji Ljubljane. Jani je ilustrator pornostripova, slobodnjak kojemu baš u pravom trenutku dolazi narudžba za ilustraciju „slobodnije“ varijante priče o slovenskom narodnom junaku. Sretan da će konačno nešto zaraditi, Jani se baca na posao, ali problemi koji ga u tome ometaju samo se nižu: u njihovom podrumskom stanu pojavljuje se vlaga onda je tu i invazija žaba i što je najgore, umjetnička blokada.
Rješenje za umjetničku blokadu Jani nalazi u kokainu pod utjecajem kojeg crta kao što nikada nije, ali, kako to već s opijatima biva, ona mala količina „za poticaj stvaralaštva“ postaje sve veća te mu se, malo po malo, osobnost sve više mijenja, pojavljuje se agresivnost što, naravno, uvelike utječe i na njegov odnos s obitelji i prijateljima.
Naravno da se Janiju može štošta zamjeriti, ali, tu bi se sad dobro uklopila ona biblijska „tko je bez grijeha nek' baci prvi kamen“… Svi smo drugačiji, svatko se s pritiscima nosi na drugačiji način neki su jači, neki slabiji, najvažnije je ipak da se na kraju, ako je moguće, dočekamo na noge i krenemo hrabro naprijed.
To bi, u kratkim crtama bila radnja romana, ali on što ga čini posebnim i po meni, odličnim, je način na koji je Tadej Golob sve to skupa prikazao. Roman je pisan u prvom licu, znači sve ove događaje gledamo iz perspektive Janija, a to kako on razmišlja i što se sve odvija u njegovoj glavi je fenomenalno.
Autor nam ovim romanom daje slobodan pristup muškom umu, muškom načinu razmišljanja; od razmišljanja o očinstvu, poslu, prijateljstvu, rješavanju problema pa sve do onih, intimnih,  skrivenih, seksualnih maštarija.
Muškim čitateljima će, vjerujem, većina ovih stvari biti (dobro) poznata, lako moguće i da se prepoznaju u nekom dijelovima, a nama ženama, ovaj će roman sigurno dobro doći da bi (još) bolje shvatile način funkcioniranja suprotnog spola.
Jani je, što bi rekao Balašević, „pozitivno negativan lik“ (malo citiram Bibliju, malo Balaševića...a što ću kad oboje vrve od dobrih citata 😉 ) pa su njegove misli i pogled na svijet i samoga sebe (a time i sam roman) puni humora, sarkazma i autoironije tako da se ovo štivo (većim dijelom) čita s osmijehom na licu uprkos ozbiljnim temama kojima se bavi. Ja sam se često tako slatko smijala i onda bi ispitivala svoje (muške) prijatelje „Pa zar vi stvarno tako razmišljate? Zar ste zaista svi tako perverzni i samo se pravite fini ili šta?“, pogotovo kada se radilo o nekim razmišljanjima o ženama ili seksu i odgovor je, najčešće bio: „Da. Samo se pravimo fini“! Ok, super! Hvala na iskrenosti, sad sam nešto i naučila. 
Tako da je ova priča vrlo stvarna i opipljiva, ovo se ne događa na tudorskom dvoru ili nekoj udaljenoj planeti, nekom drugom vremenu ili prostoru. Ovo je suvremena priča o životu ljudi sa stvarnim problemima s kojima se većina nas (na ovaj ili onaj način) svakodnevno susreće. Svatko od nas mogao bi napisati nešto slično. I baš bih zato svima od srca preporučila da pročitaju „Svinjske nogice“ jer roman ima najbolju moguću poruku, po meni, možda i ključnu za preživljavanje u vremenu u kojem živimo, a to bi bilo: u svim sranjima koja vam se događaju u životu, nastojite pronaći dozu humora, ma kako teško se činilo.
Danas kad živimo u ovom apsurdnom društvu nema nam druge nego pribjeći ironiji, nasmijati se svako toliko ili na račun svijeta koji nas okružuje ili na račun samih sebe.. Naravno da to neće riješiti problem, platiti račune, otplatiti kredite, ali to se neće dogoditi niti ako ste konstantno smrknuti i zabrinuti. Uz dozu humora sigurno ćete se lakše nositi sa svim životnim problemima, ako niste baš sigurni kako to funkcionira, pročitajte roman pa ćete vidjeti na što mislim.
Ako i znate na što mislim, isto ga pročitajte jer je genijalan. 😍






ponedjeljak, 9. listopada 2017.

"Putujem sama", "Sova", Samuel Bjork

"Putujem sama", "Sova", Samuel Bjork, Znanje; osvrt by Morana M.
...
Samul Bjork, pravim imenom Frode Sander Øien novo je ime  na (podužoj) listi  uspješnih skandinavskih pisaca trilera. Norveški je pisac, dramatičar i kantautor. Vidim da je pisao „eksperimentalne knjige“ (što god to točno značilo 😏) koje su kritičari hvalili, ali su se „prodavale po pet primjeraka“. Dakle, čini se da mu taj „eksperiment“ baš i nije uspio pa je naš Frode postao Samuel Bjork i napisao svoj prvi triler: „Putujem sama“, što bi se reklo, dalje je povijest.. Uspjeh nije izostao, uslijedile su nominacije za nagrade, pa drugi triler „Sova“, tu su sad već i nagrade, knjige su mu prevedene na razne jezike, čitaju se po cijelom svijetu, a njegovo se ime tj. pseudonim stavlja uz bok (skandinavskih) majstora zanata poput Larssona i Nesba.
               Pa se pitam, da li ja danas švedskim, norveškim, danskim piscima trilera možda lakše nego piscima trilera iz npr. zemalja Beneluxa? Budući da su im Mankell, Adler-Olsen, Kepleri, E. A. Sund ,već spomenuti Larsson i Nesbo i dr. „utrli put“ pa kao da već, na neki način, imaju referencu, „ulaz“ samim time što su Skandinavci.. No, s druge strane pak, možda su im ova „jaka“ imena i opterećenje… Trebaš ti ipak nešto (kvalitetno) i napisati da bi mogao ući u igru s ovom poznatom i priznatom Skandinavskom triler- ekipom.  Djelomično me ta situacija podsjeća na djecu poznatih roditelja.. S jedne strane imaš olakšice, ali s druge se strane moraš svojski truditi i dokazivati da te ozbiljno shvate.
               Dalo bi se sad raspravljati o tome da li im je teže ili lakše, a istina je, vjerujem, negdje u sredini kao i kod većine sličnih pitanja (ok, al' ipak mislim da je skandinavskim piscima trilera lakše nego onima iz zemalja Beneluxa.. Barem dok npr. Luxemburg ne iznjedri jednog Stiega Larssona 😉 ).
               Vratimo se mi našem Frodeu koji je, kako sam kaže, postao Samul Bjork i napisao stvarno dobre trilere. Očito ime nešto u tom hladnom, skandinavskom zraku što inspirira nastajanje ovako mračnih i poprilično sick trilera kao što su „Putuje sama“ i „Sova“.
               Ove su knjige, kao i mnoge slične njima, prvi i drugi dio serijala o istražiteljici M. Kruger i njezinom kolegi, H. Munchu, ali se, naravno mogu čitati i pojedinačno jer svaka opisuje zaseban slučaj.
               Pa da krenem redom;   u trileru „Putujem sama“ upoznajemo istraživački tim, kako to već biva, saznajemo nešto o njihovim privatnim životima…obične je netko (više ili manje) s*eban, u ovom je slučaju to Mia Kruger koja se povukla u osamu i planira samoubojstvo. E, onda se pojavljuje stari kolega Munch, zaintrigira je za slučaj ubijene djevojčice (pronađene kako visi na drvetu s natpisom „Putujem sama“ oko vrata) zbog čega Mia odluči malo „pomaknuti“ samoubojstvo te se njih dvoje upuštaju u rješavanja slučaja.
               „Sova“ je pak, koliko je „Putujem sama“ potresna zbog ubojstava djece, prilično bolesna jer se glavni bed guy, eto, voli prekriti perjem tj. „postati“ sova tijekom ubijanja svojih žrtava (koje su pronađene položene na perje i uokvirene pentagramom). Ovaj slučaj istražuju Mia (koja se, očito, ipak nije (još) ubila, ali je i dalje prilično loše) i Munch kojemu se, u ovaj slučaj, upliće i privatan život tj. njegova kći.
               Znači što se tiče samog koncepta, nije Bjork pokazao ništa naročito novo; imamo istražiteljski tim + njihov privatni život, slučajeve ubojstva, istragu, zaplete i rasplete. Ipak, uz toliko napisanih trilera teško je i izaći s nekom potpuno novom triler- shemom.. A mislim da smo i mi čitatelji (trilera) baš zbog svog tog pročitanog štiva koje prati (više-manje) gore spomenut koncept postali, možda, zahtjevniji i kritičniji prema svakom novom pročitanom trileru.
               Pa u okviru svega navedenog i s obzirom na moj dojam kao i komentare ljudi koji su čitali, mislim da je Samuel Bjork, u okviru ovog tipa knjige, napravio odličan posao. Romani su mu napeti, upustio se u prilično mračne i morbidne zakutke (bolesnih) ljudskih umova što je za ovaj žanr vrlo prihvatljivo, likovi su mu „od krvi i mesa“ s kojima se nije teško poistovjetiti (mislim na istražitelje, ne na ubojice, ali sad…tko će se s kime poistovjetiti…u to ne ulazim.. ima nas raznih.. 😉 ), a sve se to skupa čita lako i sa zanimanjem.
               Tako da ne čudi da se autor uspio probiti na svjetsko tržište, da mu se romani čitaju i da se ljudima (u većini slučajeva) sviđaju.
               Ako ih još niste pročitali, a volite ovaj tip romana i odlučite se za čitanje (jednog ili oba) mislim da su „Putujem sama“ i „Sova“ dva jako dobra trilera koja će vas zaokupiti, držati vam pažnju i uz koje su vam ugodne, zimske čitalačke večeri- zagarantirane.


               

srijeda, 20. rujna 2017.

Supruga vlasnika plantaže čaja, Dinah Jefferies

"Supruga vlasnika plantaže čaja", D. Jefferies, Mozaik knjiga; osvrt by Morana. M
..
Bez obzira na onu staru mudrost da se „knjiga ne sudi po koricama“ u slučaju „Supruge vlasnika plantaže čaja“ upravo je naslovnica bila ta koja mi je „zapela za oko“ kada sam prvi puta vidjela najavu za ovu knjigu.. Onda sam brzo išla provjeriti što piše u sadržaju, čisto da budem sigurna da se ne radi o nekom tipičnom „ne podnosimo se, a onda shvatimo da se ludo volimo“ ljubiću koje ja baš i ne ljubim,🙈 iako sam nekako od prve imala osjećaj da je ova knjiga (puno) više od toga. I osjećaj me nije prevario…Ipak su tu godine čitalačkog iskustva pa se razvije onaj „osjećaj za filing“ kojim, vjerujem, svatko od nas može prilično brzo procijeniti da li se radi o knjizi koju želi čitati ili ne.
I tako da sam ja zaključila da želim pročitati ovu knjigu. Jako. Odmah sam vidjela da je u njoj sadržano puno toga što ja volim: volim kad me knjiga odvede u neku daleku,  egzotičnu zemlju (u ovom slučaju, Ceylon) volim povijesne romane (a ovdje je, štoviše, bilo obuhvaćeno jedno od mojih omiljenih povijesnih razdoblja,'20-30'god. XX st.), volim čitati o ženskim sudbinama (što je, u stvari okosnica romana), a volim i obiteljske tajne (kojih ovdje ne nedostaje).
A kada mi je knjiga dospjela u ruke, prvo me privukla slika autorice, Dinah Jefferies, na koricama pa sam malo „bacila oko“ na, ono što smo nekad zvali- „bilješku o piscu“ (možda to još uvijek tako zovemo, ali više nije tako naslovljen taj dio, kako pamtim da je bio u mnogim knjigama moga djetinjstva). Kroz tih par rečenica odmah mi je bilo jasno da je Dinah osoba koja bi mi se svidjela; rođena je u Maleziji koju je napustila još kao mala, da bi kasnije, jedno vrijeme živjela u Toscani (bila je baby sitter kod talijanske grofice), a jedno je vrijeme, tijekom kojeg se bavila slikarstvom,  provela s rock bendom u hippie komuni u Suffolku. Nažalost, kao i većini nas, i njezin je život obilježila tragedija; smrt četrnaestogodišnjeg sina za koju kaže da joj je promijenila sve u životu, ali je i ojačala te da upravo te emocije ljubavi i gubitka čest prenosi i u svoja djela. Danas, sa suprugom i psom, živi u idiličnom Glouchestershireu.
Nekako mi se ovaj uvod odužio pa bi bilo vrijeme da se ja „osvrnem“ na knjigu. „Supruga vlasnika plantaže čaja“, po meni ima jedna značaj „prijelaz“ tijekom radnje tj. čitanja. U prvom dijelu priča me podsjećala na kultni roman „Rebecca“, Daphne du Maurier prema kojemu je Hitchcock, 1940.g. snimio istoimeni film koje je te godine dobio Oscara za najbolji film i najbolju fotografiju ( i bio nominiran u još „brdo“ drugih, važnih, kategorija).
I u ovoj knjizi, kao i u Rebecci, imamo devetnaestogodišnju Gwendolyn (za prijateje- Gwen 😁 ), „drugu“ suprugu koja dolazi u kućanstvo supruga, tj. u ovom slučaju, na prekrasnu plantažu čaja na Ceylonu gdje je očekuje, ne baš ugodna, atmosfera; tu je njezina šogorica Verity, previše vezana uz svog brata i izrazito nesklona njegovoj novoj supruzi; posluga, uglavnom sastavljena od lokalnog stanovništva; stara domaćica/dadilja Navenna koja zna puno obiteljskih tajni, ali ništa ne otkriva te, naravno, aura misterije koja obavija smrt prve supruge. Uz sve nabrojano, još se i novopečeni suprug, dotad nježan i pažljiv, jako promijenio i udaljio od Gwen čim su se vratili na plantažu.
To bi bile poveznice s kultnom knjigom Daphne du Maurier jer ubrzo se događa onaj „prijelaz“ koji sam spomenula pri početku, a sastoji se u tome što, tijekom svog truda da se pokuša uklopiti u novu sredinu i, usput, saznati što više o svojoj prethodnici i njezinoj smrti, Gwen se i sama nađe sa svojom vlastitom tajnom zbog koje se mora nezamislivo žrtvovati i  koju mora čuvati pod svaku cijenu; skoro i vlastitog života, u trenucima kada joj se stanje psihe odrazi i na zdravlje.  
U doba u kojem se odvija radnja, Ceylon (današnja Šri Lanka) bio je kolonija Velike Britanije u kojoj je „šačica“ britanske elite, uglavnom plantažera, uživala u luksuzu i raskoši svojih imanja, dok je lokalno stanovništvo jedva preživljavalo radeći na plantažama (u jako lošim uvjetima, uz okrutne kazne, često bez ikakve medicinske pomoći) ili kao kućna posluga. Pravila su strogo određena; nema kontakata s mještanima, oni znaju „gdje im je mjesto“ iako, već '40.god. sve je više nemira, rasplamsava se borba za neovisnost te Englezi počinju shvaćati da se stvari mijenjaju i da dolazi novo doba kojemu se moraju (čim prije) početi prilagođavati.  
 Uz ovu „glavnu priču“ o Gwen i njezinom životu na Ceylonu, Dinah Jefferies provlači i dio povijesti te zemlje; prikazuje nam tadašnju svakodnevicu, djelomično i političku situaciju, početke rasnih nemira između lokanog stanovništva, kao i sve veći otpor prema kolonizatorima, a sve to skupa  daje jednu ozbiljniju, sociološko- kulturnu notu cijeloj priči pa je zato sve skupa još zanimljivije.
No, bez obzira na priču (o kojoj sad, nadam se, imate ideju) ja sam najviše uživala u atmosferi '20-'30god; bilo je to doba, tkvz. „flapper time“ koje se opisuje u dijelovima romana; pojava džeza, čarlstona, brzih ritmova, „hrabrijih“, slobodnijih žena koje plešu u svojim kratkim haljinama s resama što je bilo prilično šokantno za tradicionalne stavove i ljude navikle na točno određene „uloge“ žena. Napredak tog vremena osjeća se i u promjenama u radu kolonijalnih plantaža, sve je to autorica „provukla“ kroz priču tako da vam je ovo jedno opuštajuće, a ujedno i štivo koje vas možda, može, nečemu i poučiti.

Mogu zaključiti da sam od ove knjige dobila čak i više od očekivanoga, možda ćete i vi… Naravno, ako se odlučiti na čitanje. A ne bi vam bilo loše malo „boraviti“ na egzotičnom Ceylonu dok je oko nas ovako sivo i kišno. 😉





subota, 16. rujna 2017.

"Pokoravanje", Michel Houellebecq

Pokoravanje, Michel Houellebecq; Buybook Doo; osvrt by Morana M.
..

U svom šestom romanu, jedan od najkontraverznijih, suvremenih francuskih pisaca, M. Houllebecq vodi nas u budućnost, točnije u 2022.god. Situacija u Europi je tada poprilično drugačija, "islamizacija" je sveprisutna, Alžir, Tunis, Maroko i Egipat pregovaraju oko pristupa EU.("Zapadna Europa više nije bila u stanju sebe spasiti- ne više nego što je to bio stari Rim u 5 st. naše ere. Masivan priliv stanovništva koje je sa sobom donijelo tradicionalnu kulturu koja je i dalje čuvala prirodnu uspostavljene hijerarhije pokorenost žene i dužno poštovanje prema starima, predstavljao je povijesnu šansu za moralni i porodični preporod Europe...").
Tadašnja politička previranja (i njihov utjecaj na svakodnevni život Francuske)pratimo iz perspektive Franocisa, profesora književnosti na Sorboni III koji živi u Parizu, dan za danom, ševi studentice, ali ne može ignorirati promjene koje se događaju oko njega.
A događaju se predsjednički izbori, po Parizu su nemiri; sukobi između stranaka; socijalista, ekstremne desnice, stranke Muslimanske braće koji, pak, pobjeđuju pa na čelo Francuske dolazi Mohamed Ben Abbes( kultiviran i omiljen vođa).
I tada nastupaju promjene; djeci mora biti omogućeno školovanje u duhu islama (škole ne smiju više biti mješovite); ženska djeca trebaju se usmjeravati ka školama za obrazovanje domaćica i čim prije udati; svi prosvjetni radnici moraju biti muslimani; tu su i poligamija i patrijarhat.
Uz ovu futuristčko- političku tematiku, provlače se i scene seksa, što je uvijek prisutno u Houllebecqovim romanima (barem je na ovom polju "sve po starom", nema većih promjena ;).
Kritika "Pokoravanje" uspoređuje sa "proročanskim" knjigama poput onih "Vrli novi svijet" A. Huxleya i Orwellowom "1984"; ali, nadajmo se da ova, ipak nije baš toliko "vidovita".. Mada, knjiga vam i te kako daje materijala za razmišljanje, pa, ako ste od onih koji se ljeti ne prepuštaju samo "lakoj", neopterećujućoj literaturi, onda je ovaj izvrstan Houllebecq pravo štivo za vas!