Pretraži

ponedjeljak, 9. listopada 2017.

"Putujem sama", "Sova", Samuel Bjork

"Putujem sama", "Sova", Samuel Bjork, Znanje; osvrt by Morana M.
...
Samul Bjork, pravim imenom Frode Sander Øien novo je ime  na (podužoj) listi  uspješnih skandinavskih pisaca trilera. Norveški je pisac, dramatičar i kantautor. Vidim da je pisao „eksperimentalne knjige“ (što god to točno značilo 😏) koje su kritičari hvalili, ali su se „prodavale po pet primjeraka“. Dakle, čini se da mu taj „eksperiment“ baš i nije uspio pa je naš Frode postao Samuel Bjork i napisao svoj prvi triler: „Putujem sama“, što bi se reklo, dalje je povijest.. Uspjeh nije izostao, uslijedile su nominacije za nagrade, pa drugi triler „Sova“, tu su sad već i nagrade, knjige su mu prevedene na razne jezike, čitaju se po cijelom svijetu, a njegovo se ime tj. pseudonim stavlja uz bok (skandinavskih) majstora zanata poput Larssona i Nesba.
               Pa se pitam, da li ja danas švedskim, norveškim, danskim piscima trilera možda lakše nego piscima trilera iz npr. zemalja Beneluxa? Budući da su im Mankell, Adler-Olsen, Kepleri, E. A. Sund ,već spomenuti Larsson i Nesbo i dr. „utrli put“ pa kao da već, na neki način, imaju referencu, „ulaz“ samim time što su Skandinavci.. No, s druge strane pak, možda su im ova „jaka“ imena i opterećenje… Trebaš ti ipak nešto (kvalitetno) i napisati da bi mogao ući u igru s ovom poznatom i priznatom Skandinavskom triler- ekipom.  Djelomično me ta situacija podsjeća na djecu poznatih roditelja.. S jedne strane imaš olakšice, ali s druge se strane moraš svojski truditi i dokazivati da te ozbiljno shvate.
               Dalo bi se sad raspravljati o tome da li im je teže ili lakše, a istina je, vjerujem, negdje u sredini kao i kod većine sličnih pitanja (ok, al' ipak mislim da je skandinavskim piscima trilera lakše nego onima iz zemalja Beneluxa.. Barem dok npr. Luxemburg ne iznjedri jednog Stiega Larssona 😉 ).
               Vratimo se mi našem Frodeu koji je, kako sam kaže, postao Samul Bjork i napisao stvarno dobre trilere. Očito ime nešto u tom hladnom, skandinavskom zraku što inspirira nastajanje ovako mračnih i poprilično sick trilera kao što su „Putuje sama“ i „Sova“.
               Ove su knjige, kao i mnoge slične njima, prvi i drugi dio serijala o istražiteljici M. Kruger i njezinom kolegi, H. Munchu, ali se, naravno mogu čitati i pojedinačno jer svaka opisuje zaseban slučaj.
               Pa da krenem redom;   u trileru „Putujem sama“ upoznajemo istraživački tim, kako to već biva, saznajemo nešto o njihovim privatnim životima…obične je netko (više ili manje) s*eban, u ovom je slučaju to Mia Kruger koja se povukla u osamu i planira samoubojstvo. E, onda se pojavljuje stari kolega Munch, zaintrigira je za slučaj ubijene djevojčice (pronađene kako visi na drvetu s natpisom „Putujem sama“ oko vrata) zbog čega Mia odluči malo „pomaknuti“ samoubojstvo te se njih dvoje upuštaju u rješavanja slučaja.
               „Sova“ je pak, koliko je „Putujem sama“ potresna zbog ubojstava djece, prilično bolesna jer se glavni bed guy, eto, voli prekriti perjem tj. „postati“ sova tijekom ubijanja svojih žrtava (koje su pronađene položene na perje i uokvirene pentagramom). Ovaj slučaj istražuju Mia (koja se, očito, ipak nije (još) ubila, ali je i dalje prilično loše) i Munch kojemu se, u ovaj slučaj, upliće i privatan život tj. njegova kći.
               Znači što se tiče samog koncepta, nije Bjork pokazao ništa naročito novo; imamo istražiteljski tim + njihov privatni život, slučajeve ubojstva, istragu, zaplete i rasplete. Ipak, uz toliko napisanih trilera teško je i izaći s nekom potpuno novom triler- shemom.. A mislim da smo i mi čitatelji (trilera) baš zbog svog tog pročitanog štiva koje prati (više-manje) gore spomenut koncept postali, možda, zahtjevniji i kritičniji prema svakom novom pročitanom trileru.
               Pa u okviru svega navedenog i s obzirom na moj dojam kao i komentare ljudi koji su čitali, mislim da je Samuel Bjork, u okviru ovog tipa knjige, napravio odličan posao. Romani su mu napeti, upustio se u prilično mračne i morbidne zakutke (bolesnih) ljudskih umova što je za ovaj žanr vrlo prihvatljivo, likovi su mu „od krvi i mesa“ s kojima se nije teško poistovjetiti (mislim na istražitelje, ne na ubojice, ali sad…tko će se s kime poistovjetiti…u to ne ulazim.. ima nas raznih.. 😉 ), a sve se to skupa čita lako i sa zanimanjem.
               Tako da ne čudi da se autor uspio probiti na svjetsko tržište, da mu se romani čitaju i da se ljudima (u većini slučajeva) sviđaju.
               Ako ih još niste pročitali, a volite ovaj tip romana i odlučite se za čitanje (jednog ili oba) mislim da su „Putujem sama“ i „Sova“ dva jako dobra trilera koja će vas zaokupiti, držati vam pažnju i uz koje su vam ugodne, zimske čitalačke večeri- zagarantirane.


               

srijeda, 20. rujna 2017.

Supruga vlasnika plantaže čaja, Dinah Jefferies

"Supruga vlasnika plantaže čaja", D. Jefferies, Mozaik knjiga; osvrt by Morana. M
..
Bez obzira na onu staru mudrost da se „knjiga ne sudi po koricama“ u slučaju „Supruge vlasnika plantaže čaja“ upravo je naslovnica bila ta koja mi je „zapela za oko“ kada sam prvi puta vidjela najavu za ovu knjigu.. Onda sam brzo išla provjeriti što piše u sadržaju, čisto da budem sigurna da se ne radi o nekom tipičnom „ne podnosimo se, a onda shvatimo da se ludo volimo“ ljubiću koje ja baš i ne ljubim,🙈 iako sam nekako od prve imala osjećaj da je ova knjiga (puno) više od toga. I osjećaj me nije prevario…Ipak su tu godine čitalačkog iskustva pa se razvije onaj „osjećaj za filing“ kojim, vjerujem, svatko od nas može prilično brzo procijeniti da li se radi o knjizi koju želi čitati ili ne.
I tako da sam ja zaključila da želim pročitati ovu knjigu. Jako. Odmah sam vidjela da je u njoj sadržano puno toga što ja volim: volim kad me knjiga odvede u neku daleku,  egzotičnu zemlju (u ovom slučaju, Ceylon) volim povijesne romane (a ovdje je, štoviše, bilo obuhvaćeno jedno od mojih omiljenih povijesnih razdoblja,'20-30'god. XX st.), volim čitati o ženskim sudbinama (što je, u stvari okosnica romana), a volim i obiteljske tajne (kojih ovdje ne nedostaje).
A kada mi je knjiga dospjela u ruke, prvo me privukla slika autorice, Dinah Jefferies, na koricama pa sam malo „bacila oko“ na, ono što smo nekad zvali- „bilješku o piscu“ (možda to još uvijek tako zovemo, ali više nije tako naslovljen taj dio, kako pamtim da je bio u mnogim knjigama moga djetinjstva). Kroz tih par rečenica odmah mi je bilo jasno da je Dinah osoba koja bi mi se svidjela; rođena je u Maleziji koju je napustila još kao mala, da bi kasnije, jedno vrijeme živjela u Toscani (bila je baby sitter kod talijanske grofice), a jedno je vrijeme, tijekom kojeg se bavila slikarstvom,  provela s rock bendom u hippie komuni u Suffolku. Nažalost, kao i većini nas, i njezin je život obilježila tragedija; smrt četrnaestogodišnjeg sina za koju kaže da joj je promijenila sve u životu, ali je i ojačala te da upravo te emocije ljubavi i gubitka čest prenosi i u svoja djela. Danas, sa suprugom i psom, živi u idiličnom Glouchestershireu.
Nekako mi se ovaj uvod odužio pa bi bilo vrijeme da se ja „osvrnem“ na knjigu. „Supruga vlasnika plantaže čaja“, po meni ima jedna značaj „prijelaz“ tijekom radnje tj. čitanja. U prvom dijelu priča me podsjećala na kultni roman „Rebecca“, Daphne du Maurier prema kojemu je Hitchcock, 1940.g. snimio istoimeni film koje je te godine dobio Oscara za najbolji film i najbolju fotografiju ( i bio nominiran u još „brdo“ drugih, važnih, kategorija).
I u ovoj knjizi, kao i u Rebecci, imamo devetnaestogodišnju Gwendolyn (za prijateje- Gwen 😁 ), „drugu“ suprugu koja dolazi u kućanstvo supruga, tj. u ovom slučaju, na prekrasnu plantažu čaja na Ceylonu gdje je očekuje, ne baš ugodna, atmosfera; tu je njezina šogorica Verity, previše vezana uz svog brata i izrazito nesklona njegovoj novoj supruzi; posluga, uglavnom sastavljena od lokalnog stanovništva; stara domaćica/dadilja Navenna koja zna puno obiteljskih tajni, ali ništa ne otkriva te, naravno, aura misterije koja obavija smrt prve supruge. Uz sve nabrojano, još se i novopečeni suprug, dotad nježan i pažljiv, jako promijenio i udaljio od Gwen čim su se vratili na plantažu.
To bi bile poveznice s kultnom knjigom Daphne du Maurier jer ubrzo se događa onaj „prijelaz“ koji sam spomenula pri početku, a sastoji se u tome što, tijekom svog truda da se pokuša uklopiti u novu sredinu i, usput, saznati što više o svojoj prethodnici i njezinoj smrti, Gwen se i sama nađe sa svojom vlastitom tajnom zbog koje se mora nezamislivo žrtvovati i  koju mora čuvati pod svaku cijenu; skoro i vlastitog života, u trenucima kada joj se stanje psihe odrazi i na zdravlje.  
U doba u kojem se odvija radnja, Ceylon (današnja Šri Lanka) bio je kolonija Velike Britanije u kojoj je „šačica“ britanske elite, uglavnom plantažera, uživala u luksuzu i raskoši svojih imanja, dok je lokalno stanovništvo jedva preživljavalo radeći na plantažama (u jako lošim uvjetima, uz okrutne kazne, često bez ikakve medicinske pomoći) ili kao kućna posluga. Pravila su strogo određena; nema kontakata s mještanima, oni znaju „gdje im je mjesto“ iako, već '40.god. sve je više nemira, rasplamsava se borba za neovisnost te Englezi počinju shvaćati da se stvari mijenjaju i da dolazi novo doba kojemu se moraju (čim prije) početi prilagođavati.  
 Uz ovu „glavnu priču“ o Gwen i njezinom životu na Ceylonu, Dinah Jefferies provlači i dio povijesti te zemlje; prikazuje nam tadašnju svakodnevicu, djelomično i političku situaciju, početke rasnih nemira između lokanog stanovništva, kao i sve veći otpor prema kolonizatorima, a sve to skupa  daje jednu ozbiljniju, sociološko- kulturnu notu cijeloj priči pa je zato sve skupa još zanimljivije.
No, bez obzira na priču (o kojoj sad, nadam se, imate ideju) ja sam najviše uživala u atmosferi '20-'30god; bilo je to doba, tkvz. „flapper time“ koje se opisuje u dijelovima romana; pojava džeza, čarlstona, brzih ritmova, „hrabrijih“, slobodnijih žena koje plešu u svojim kratkim haljinama s resama što je bilo prilično šokantno za tradicionalne stavove i ljude navikle na točno određene „uloge“ žena. Napredak tog vremena osjeća se i u promjenama u radu kolonijalnih plantaža, sve je to autorica „provukla“ kroz priču tako da vam je ovo jedno opuštajuće, a ujedno i štivo koje vas možda, može, nečemu i poučiti.

Mogu zaključiti da sam od ove knjige dobila čak i više od očekivanoga, možda ćete i vi… Naravno, ako se odlučiti na čitanje. A ne bi vam bilo loše malo „boraviti“ na egzotičnom Ceylonu dok je oko nas ovako sivo i kišno. 😉





subota, 16. rujna 2017.

"Pokoravanje", Michel Houellebecq

Pokoravanje, Michel Houellebecq; Buybook Doo; osvrt by Morana M.
..

U svom šestom romanu, jedan od najkontraverznijih, suvremenih francuskih pisaca, M. Houllebecq vodi nas u budućnost, točnije u 2022.god. Situacija u Europi je tada poprilično drugačija, "islamizacija" je sveprisutna, Alžir, Tunis, Maroko i Egipat pregovaraju oko pristupa EU.("Zapadna Europa više nije bila u stanju sebe spasiti- ne više nego što je to bio stari Rim u 5 st. naše ere. Masivan priliv stanovništva koje je sa sobom donijelo tradicionalnu kulturu koja je i dalje čuvala prirodnu uspostavljene hijerarhije pokorenost žene i dužno poštovanje prema starima, predstavljao je povijesnu šansu za moralni i porodični preporod Europe...").
Tadašnja politička previranja (i njihov utjecaj na svakodnevni život Francuske)pratimo iz perspektive Franocisa, profesora književnosti na Sorboni III koji živi u Parizu, dan za danom, ševi studentice, ali ne može ignorirati promjene koje se događaju oko njega.
A događaju se predsjednički izbori, po Parizu su nemiri; sukobi između stranaka; socijalista, ekstremne desnice, stranke Muslimanske braće koji, pak, pobjeđuju pa na čelo Francuske dolazi Mohamed Ben Abbes( kultiviran i omiljen vođa).
I tada nastupaju promjene; djeci mora biti omogućeno školovanje u duhu islama (škole ne smiju više biti mješovite); ženska djeca trebaju se usmjeravati ka školama za obrazovanje domaćica i čim prije udati; svi prosvjetni radnici moraju biti muslimani; tu su i poligamija i patrijarhat.
Uz ovu futuristčko- političku tematiku, provlače se i scene seksa, što je uvijek prisutno u Houllebecqovim romanima (barem je na ovom polju "sve po starom", nema većih promjena ;).
Kritika "Pokoravanje" uspoređuje sa "proročanskim" knjigama poput onih "Vrli novi svijet" A. Huxleya i Orwellowom "1984"; ali, nadajmo se da ova, ipak nije baš toliko "vidovita".. Mada, knjiga vam i te kako daje materijala za razmišljanje, pa, ako ste od onih koji se ljeti ne prepuštaju samo "lakoj", neopterećujućoj literaturi, onda je ovaj izvrstan Houllebecq pravo štivo za vas!

subota, 2. rujna 2017.

"Groblje živih", Harlan Coben



"Groblje živih", H. Coben, Znanje, osvrt by Morana M.
...
Iako sam već dugo od ljubitelja trilera i ljudi koji imaju (književni) ukus vrlo sličan mojemu slušala silne pohvale romanima Harlana Cobena, moram priznati (shame on me) da sam ga, sama, relativno nedavno „otkrila“. I što bi se reklo: „He had me at hello“ tj. „pala“ sam već nakon prve pročitane knjige. Bilo je to KDS izdanje „Ne puštaj me“ koje mi je stajalo na polici ( po onom sistemu „to je moja knjiga, ima vremena“) pa otprilike….ma, bolje da ne kažem koliko dugo.🙈
Ali, tako oduševljena Cobenom, nisam napravila istu „grešku“ pa sam se brzo primila njegovog romana „Groblje živih“ koji mi je isto bio na polici, ali, puno, puno kraće budući da je knjiga izdana prije par mjeseci.
Za one koji, možda, nisu upućeni, Coben ne piše serijale, dakle, u njegovim knjigama nema istih likova, istražitelja ( i ljudi oko njih) koje pratimo iz slučaja u slučaj; svaka knjiga ima svoju radnju i svoje likove. I prema ovima koje sam čitala, svaka mu je, e sad, nikako mi se ne sviđa riječ „napetica“ (ovo „-ica“ mi previše „vuče“ na deminutiv tj. umanjenicu, a u ovim knjigama nema mjesta tepanju niti „cici-mici“ spiki; tu je krvi do koljena, tu su psihopatski ubojice i sl.) a to „napetica“ bi, pretpostavljam, bila naša inačica engleskog izraza „suspense novel“ pa to neću upotrijebiti, reći ću jednostavno da mu je svaka knjiga „brutalno napeta“.
Dakle, onaj tip knjige koji te prilično brzo uvuče u radnju, zaintrigira i onda te žarko zanima što će se dogoditi da vrijeme proleti, zora svane, a ti to ništa ne kužiš dok grozničavo okrećeš stranice i pratiš tijek zbivanja i odvijanja ne bi li došao do jel- razvijanja na samom kraju. ;)
               U romanu „Groblje živih“ glavna nam je junakinja, detektivka Kat Donovan (neudana, 40ak godina, prilično neuredna života-ne moram niti reći da smo se odmah „skužile“ 😉) opterećena nekim stvarima iz prošlosti, prvenstveno, ubojstvom njezina oca, također detektiva, za koje smatra da nije razjašnjeno na pravi način. U pokušaju da je malo „aktivira“ i u sadašnjosti, najbolja prijateljica upisuje Kat na „dating site“ (stranicu za upoznavanje partnera) gdje se ona ponovno susreće s prošlošću tj. nailazi na (nikad prežaljenog) bivšeg dečka, ali koji se sada „ponaša“ (mislim na virtualnu komunikaciju) prilično čudno i drugačije.
Upravo tih dana Kate pristupa mladi Brandon, tvrdeći da mu je majka, koja je otišla na romantični vikend s novim dečkom, zapravo nestala i moli je da pokrene potragu.
Svo ovi, naoko nepovezani događaji, malo će se pomalo povezivati i otkriti nešto toliko grozno da ćete svi vi koji čitate dobro razmisliti o nekim svojim (lako moguće) prošlim, a svakako i budućim postupcima oko moderne tehnologije i svim njezinim „blagodatima“.
Paralelno s događajima oko Kate i njezinom istragom ubojstva oca i potrage za Brendonovom majkom, pratimo i drugu stranu -„bed guys“ i šokira nas hladnokrvnost i osmišljenost plana „zločinačkih umova“. Sad bih ja rado napisala što je to točno što me najviše užasnulo, ali onda bih vam previše otkrila i uskratila užitak čitanja, a i ovako sam već dosta ( možda i previše) rekla o sadržaju, a nisam uopće ljubitelj „prepričavanja sadržaja“ u osvrtu. S druge pak strane, ne možeš se osvrnuti na knjigu bez da se, barem malo, ne dotakneš sadržaja.
Svima vama koji ste već čitali Cobena, mislim da ne treba nikakav dodatan poticaj za čitanje  „Groblja živih“ e, ali vama koji niste, a volite („brutalno napete“) trilere ili, jednostavno, volite dobre i zanimljive knjige, svakako bih preporučila ovaj roman koji će vas sigurno zaokupiti i koji garantira da ćete „zaboraviti sve oko sebe“, barem na neko vrijeme, a to nam svima, ponekad, i te kako dobro dođe!
Nisam ljubitelj etiketiranja, ali mislim da se za Cobena s pravom može reći da je „majstor žanra“👍 pa se ja stoga „bacam“ na njegov najnoviji roman „Velika iluzija“ od kojeg, naravno, imam –velika očekivanja!





ponedjeljak, 14. kolovoza 2017.

Medicus, Ruth Downie


"Medicus", Ruth Downie, Lumen; osvrt by Morana M.
...

To da su povijesni romani jedan od mojih omiljenih žanrova već (više-manje) svi znate, ali ipak ću to ponoviti i to kako bih naglasila da sam upravo zbog toga što ih često čitam poprilično izbirljiva kad se radi o istima. Često se dogodi da se „provjereni“ autori povijesnih romana previše „zaigraju“ pa umjesto na povijesne događaje, naglasak romana stave na romantiku i ljubavnu priču.. E to ne volim i u tom slučaju često i prestajem s čitanjem.
Mislim, nemam ja ništa protiv romantike i ljubavnih priča „in general“, ali smatram da u povijesnim romanima naglasak ne treba biti na tom aspektu..(osim, naravno, ako se ne radi o povijesnim ljubićima, ali to je opet priča za sebe 💘 ).
S autoricom Ruth Downie prvi puta sam se susrela upravo sada, čitajući „Medicusa“ pa nisam znala što očekivati i na koji će način ona pristupiti pripovijedanju povijesnih događaja.
I odmah vam mogu reći da je žena to odlično izvela! U izvrsno opisani povijesni kontekst uplela je kriminalističku priču s elementima ljubavne, ali s time da niti jedna niti druga nisu u prvom planu. Odlično! Iako radnja počinje s obdukcijom ubijene žene (mislim da će mnogima, kao što je to bilo i meni biti jako zanimljivo čitati kako su se obdukcije vršile u ta davna vremena budući da su „moderne“ obdukcije, u zadnje, toliko prisutne i u knjigama i u filmovima da bi ih, maltene mogli sami izvesti 😉 ) ovdje nad autorica lagano uvodi u priču, stranicu po stranicu, tako da nam roman postaje sve zanimljiviji što ga više čitamo (za razliku od onih romana koji već na prvih par stranica imaju neki bombastični događaj koji „povuče“ na čitanje).
Ovdje je ritam umjereniji, ali nikako ne usporen ili nezanimljiv jer se u tim počecima upoznajemo s likovima, na čelu s glavnim junakom, Gajem Petrijem Rusom- Medicusom i atmosferom jedne od najudaljenijih i najmanje razvijenih rimskih kolonija- Britannijom.
Da, da…radi se upravo o današnjoj Velikoj Britaniji koju pamtimo kao najveću kolonijalnu silu, ali, eto, godinama prije nego što su Britanci kolonizirali „pola svijeta“ i oni su bili kolonija što im, naravno, nije lako padalo, a to kako su doživljavali Rimljane ( i Rimljani „domoroce“) također je jako dobro prikazano u romanu.
               Već sam spomenula „ta davna vremena“ no da preciziram, radnja se odvija u gradići imena Deva (današnji Chester), anno Domini 117. u doba cara Trajana tj. Hadrijana koji ga nasljeđuje nakon smrti.  Uglavnom, tada „naš“ Medicus dolazi na dužnost u taj „najneciviliziraniji“ dio Rimskog carstva, a on je jedan lik, pa, moglo bi se reći prilično „ispred svog vremena“; naime, sav je pravičan, pun empatije (ok, liječnik je, ali ipak..), ne može okrenuti glavu od nepravde ma koliko to (ponekad) i sam želio, iako bi trebao liječiti samo legionare, on priskače u pomoć i civilima pa čak i lokalnom stanovništvu (što je tada bilo, onako, nezamislivo..).
I upravo zbog ovih nabrojanih karakteristika, već pri samom početku radnje, Medicus kupuje ozlijeđenu robinju (koju namjerava izliječiti i prodati), a koja će se pokazati kako jedno vrlo svojeglavo i interesantno stvorenje. Istodobno iz lokalne gostionice/javne kuće počinju nestajati djevojke pa naš glavni junak, uprkos savjetima svih oko sebe, počinje i to istraživati tako da se tim njegovim aktivnostima bavi onaj „krimi“ dio romana. A položaj robinja, kao i inače, bio je jako težak, pogotovo onih prisiljenih na prostituciju: „Ni zakonodavstvo ni vojska nisu pružali nadu odbjeglim robinjama čiji su vlasnici  očekivali od njih da rade kao prostitutke. Imale su samo tri mogućnosti: suradnju, samoubojstvo i bijeg. A, ako bi bijeg kobno završio, činio se da gotovo nitko nije mario.“ (osim, naravno, našeg Medicusa :) ). Svašta će se nešto otkriti tijekom njegovih istraživanja nestanka djevojaka, cijelo klupko organiziranog kriminala i prostitucije, ali ja vam to sad sigurno neću prepričavati (i „spojlati“).
Mislim da ste (više-manje) shvatili o čemu se radi u knjizi ( i o kakvoj se knjizi radi 😉 ) pa ću ja još samo istaknuti nešto što mi se posebno svidjelo, a to je opis likova. Likovi su tako super prikazani, čak i oni koji imaju totalno sporedne uloge i pojavljuju se možda jednom ili dva puta tijekom radnje. 🔝Autorica odlično izvede tu karakterizaciju, bilo da se radi samo o rečenici-dvije opisa lika, ili nekoj njegovoj izjavi popraćenoj kratkim komentarom, čitatelj odmah točno shvaća o kakvoj je osobi riječ i, nerijetko si tu osobu može vizualno predočiti (to, pretpostavljam, mnogi radimo tijekom čitanja). Time likovi vrlo brzo „ožive“ što, barem meni, čini daljnje praćenje radnje još boljim i ugodnijim.
„Medicus“ je prva knjiga iz serijala o Gaju Petriju Rusu, ali može se bez problema samostalno čitati jer ima svoj početak i kraj i niti jedno pitanje ne ostaje bez odgovora. Da nisam to kasnije vidjela ili čula, ne bih niti pretpostavila da se radi o serijalu, iako, naravno, uvijek možemo pratiti daljnje događaje određenih likova. A likovi koje sam ovdje upoznala, baš bih rado dalje pratila tako da se veselim i sljedećim knjigama koje su, kažu iz Lumena, u planu za izdavanje.
Od mene toliko, a da li ćete se i vi družiti s „Medicusom“ i ekipom oko njega- odluka je na vama.











utorak, 25. srpnja 2017.

Belgravija, Julian Fellowes

"Belgravia", Julian Fellowes, Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.
...

Prije no što krenem s pisanjem mojih impresija ove knjige, samo ću kratko objasniti dva pojma koji, možda, nekim i nisu baš jasni, a prilično su važni u osvrtu koji slijedi.
Prvi je pojam sam naslov knjige, „Belgravia“; dakle, ako niste znali, Belgravia je jedan vrlo fensi kvart u Londonu. Nastao je sredinom 19.st., upravo u vrijeme radnje ovog romana, a i dan danas se smatra jednim od najskupljih kvartova na svijetu.
            Drugi pojam koji nam je ovdje važan je „nouveau riche“ što doslovno, na francuskom, znači „novi bogataši“ no taj se pojam koristi kao pogrdan naziv novopečene klase bogataša koji su svoj novac stekli prilično brzo (u svojoj ili, možda, prošloj generaciji) te na taj način postali pripadnici više klase u kojoj prevladava „stari novac“ tj. plemstvo i aristokracija (u kojoj je novac prisutan generacijama). Novopečenim bogatašima obično nedostaju (kulturna) obilježja više klase, novac imaju, ali im se uvijek zamjera nedostatak bontona, primitivizam i razmetanje.
Iako je često kroz povijest upravo novac novopečenih bogataša pomagao aristokraciji i plemstvu da se održe na životu budući da su mnogi brakovi sklapani iz obostranog interesa (pripadnici novopečenih bogataša tim su brakovima dobivali „pedigre“, a osiromašeno plemstvo novac) na ovu se skupnu uvijek gledalo „s visoka“ i s omalovažavanjem.
            Još bi se puno moglo pisati o ovoj temi koja je, uostalom, često prisutna i u djelima J. Fellowesa (npr. „Downton Abbey“ i tamo je „pater familias“ plemićke obitelji Crawley oženjen za bogatu Amerikanku) autora koji nam  u „Belgraviji“ cijelu priču plete oko skandala koji obuhvaća pripadnike engleskog plemstva i novopečenih bogataša.
            Na samom početku knjige prisustvujemo stvarnom povijesnom događaju, balu vojvotkinje od Richmonda, koji je održanu Bruxellesu, 1815.g. večer uoči slavne bitke kod Waterlooa. Na tom je balu bilo prisutan sam vrh engleske elite, ali ljubav čini čuda, pa su tako pozivnice došle i u ruke mlade Sophie Trenchard čiji je otac bio glavni dobavljač slavnog vojvode od Wellingtona. Njezina majka, inteligentna i realna ,Anne Trenchard, nije baš bila za odlazak na bal jer je jako dobro znala da će pripadnici engleske kreme „biti zaprepašteni što dijele plesnu dvoranu s čovjekom koji njihove vojnike opskrbljuje kruhom i pivom“.
No budući da je njezin muž, kao i djeca, bio stalno gonjen ambicijom i oduševljen mogućnosti da prisustvuje takvom događaju (koji je „poprimio sjaj i velebnost krunidbe kakve srednjevjekovne kraljice“) obitelj Trenchard odlazi na bal čije će im posljedice značajno obilježiti budućnost, a o kojima ćemo čitati  u „Belgraviji“.
              Kako autor u ovom djelu isprepliće povijest i fikciju, spomenuti ću da je jedna od tragičnih  (povijesnih) posljedica bala bila i ta da su mnogi pripadnici engleske vojske koji su tu večer plesali na balu, već drugi dan poginuli kod Waterlooa.
              U takvu, euforijom i ratom zahvaćenu atmosferu Bruxellesa, smjestio je  Fellowes  sam početak romana, da bi se odmah potom radnja prebacila u London, dvadesetak godina kasnije, kada obitelj Trenchard živi u novoizgrađenoj četvrti, mondenoj Belgraviji čijem je nastanku uz slavnog britanskog arhitekta Thomasa Cubitta (također stvarna povijesna ličnost) doprinesao i sam James Tranchard koji se sada, uz trgovinu, bavi i graditeljstvom.
             U toj prestižnoj četvrti obitelj Trenchard živi uz najstarije pripadnike Engleskog plemstva među kojima je i aristokratska obitelj Bellasis. Te su dvije obitelji potpuno različite; ohola, sobovska,  aristokracija na „trgovce“  Trenchard gleda s omalovažavanjem, a svi su apsolutno svjesni vremena u kojem žive i nepremostivih društvenih razlika.
             I živjeli bi oni tako jedni uz druge (iako „miljama“ daleko) da na vidjelo , malo po malo, ne izlazi dugo skrivana tajna koja bi mogla uzrokovati skandal neslućenih razmjera.
            E sad, ako volite tu atmosferu „viktorijanske“ Engleske onda ćete s guštom čitati kako se obje spomenute obitelji, svaka na svoj način, bore s duhovima prošlosti kako bi sačuvale ugled koji imaju u sadašnjosti, dok nas Fellowes genijalno provodi kroz londonske salone 19.st. u kojima sve vrvi od dvosmislenih razgovora, spletki i intriga, a sve uz poznati engleski čaj i kolačiće. Odlično je prikazao duh tog vremena, snobovsku englesku aristokraciju kao i motive koji vode pripadnike „nouveau riche“ klase.
           Bez obzira što se radnja odvija u prošlosti, prisutni svi „univerzalni pokretači“ najnižih strasti, kao što su ljubomora, zavist, prevara…ali, i oni plemeniti osjećaji poput dobrote, čast i, naravno, ljubavi.
           I da rezimiram na kraju, u „Belgraviji“ vas čeka interesantna priča o skandalu, puna odlično prikazanih likova, smještena u savršeno opisano ozračje Londona, 19.st. koju nam pripovijeda dokazani majstor ove tematike, J. Fellowes.
           Ako vam se sviđaju ove teme, kad smo već kod J. Fellowesa, ne mogu ne spomenuti njegovu odličnu knjigu „Snobovi“ koja se također bavi kremom engleskog društva, ali u novije vrijeme (vrijeme je novije, ali elitni „snobovi“ ostali su isti ;) ).
„Snobove“ je također izdala Mozaik knjiga, 2013.g.