Pretraži

utorak, 5. prosinca 2017.

"Naš duboki očaj", Baris Bicakci

"Naš duboki očaj", Baris Bicakci; HENA COM ; osvrt by Morana M.
...
Kada vam bude dosta knjiga punih krvi, otmica, utrke s vremenom ili ljubavnih priča u kojima uvijek pratimo dvoje ljudi koji se bore protiv svih i svega ne bi li, na kraju, zauvijek živjeli sretno; ili kada se zasitite potresnih, teških romana o likovima čije nas sudbine natjeraju na razmišljanje o ljudskoj okrutnosti te kada osjetite želju za lijepom literaturom u svom njezinom bogatstvu, vrijeme je  da posegnete za knjigom „Naš duboki očaj“.
Suvremeni turski autor Baris Bicakci u ovom romanu ne piše o likovima koji se probude jedno jutro i slučajno se nađu na krivom mjestu u krivo vrijeme da bi im se, potom, život okrenuo naglavačke, da bi im za petama bili plaćeni ubojice, vladine agencije, mafija ili svi oni zajedno. Ne piše niti o prekaljenim inspektorima koji se svaki dan sukobljavaju s najrazličitijim zločincima i balansiraju između života i smrti pa nad njima strepimo na svakoj stranici.  
Likovi o kojima piše Baris Bicakci, Ender i Četin, dva su cimera, prijatelji iz djetinjstva koji žive mirnim, „normalnim“ životom; rutinom koju ispunjavaju uživanjem u sitnim, svakodnevnim stvarima poput kuhanja nekog jela, gledanja filma i prisjećanja na cijeli niz situacija i „malih“ događaja koji su obilježili njihovo dugogodišnje poznanstvo.
Njihova prisnost istaknuta je i samim načinom na koji je knjiga pisana, autor je naime, „predao pero“ jednom od svoji likova- Enderu,  te dok čitamo knjigu, u stvari čitamo retke koje Ender piše Četinu, povremeno mu se i direktno obraćajući, npr. „... (Posebna gramatika razgovora s tobom: gotovo svaka rečenica počinje sa „Sjećaš li se...“, naša se zajednička prošlost piše velikim slovom P, glagolsko vrijeme koje koristimo uvijek je prošlo lijepo vrijeme, a veznika koji spajaju Četina i Endera ima bezbroj)“.
Mislim da je već i iz ove rečenice vidljiva i ljepota jezika kojim je djelo pisano, a i to koliko su bliski Enver i Četin. U nekoliko članaka koji spominju ovu knjigu, pri opisu njihova odnosa upotrebljava se izraz „prikrivena homoseksualnost“ ( vjerujem da ima i onih koji nisu tako „blagi“ u biranju izraza ;) 😉), jer njihov je odnos zaista prilično specifičan, čega su i sami svjesni („'Na kraju krajeva'“, bili smo dvojica sredovječnih muškaraca. A ako je suditi po pogledima i riječima susjeda iz zgrade i ulice, bili smo pomali čudni. Zajedno smo odlazili čak i u kvartovski dućan.“).
Oni žive poput uigranog bračnog para koji imaju svoje uhodane rituale i uživaju u njima,  npr. „Četine, mi jako volimo filmove slične teme. Zabranjena, tajna ljubav. Uživamo gledajući ga. Ti skokneš u kuhinju po voće pa ga mljackajući pojedemo.“
Ipak, glede ovo homoseksualnosti (prikrivene ili ne) ne mogu se oteti dojmu da su i ovdje na snazi dvostruki standardi koji su, nažalost, u ljudskom društvu oduvijek prisutni. Nešto poput onog (uvriježenog) mišljenja da je muškarac koji ima puno žena i/ili ljubavnica „faca“, a žena istog ponašanja – kurva. Tako i ovdje; naime, da se radi o dvije žene koje žive zajedno, kuhaju zajedno, odlaze zajedno u dućan i sl. vrlo se vjerojatno njihove seksualne sklonosti ne bi uopće dovodile u pitanje. Ali, eto, u slučaju dva muškarca na to se gleda poprilično drugačije. No, to je samo moje razmišljanje, nešto što mi je palo na pamet tijekom čitanje ove knjige.
Da se vratim ponovno na roman koji je, kao što sam već spomenula, stilski odlično napisan, a autor nam na svakoj stranici do(po)kazuje koliko male stvari svakodnevice, one na koje mnogi niti ne obraćaju pažnju, mogu biti lijepe, ako ih samo znamo gledati na pravi način. Ne mora život obilovati  grandioznim događanjima da bi bio ispunjen i svrhovit.
I dok Ender i Četin provode dane bez velikih iznenađenja i promjena ritma, dogodi se nešto što ih, svakoga na svoj način, potrese iz temelja- kod njih se useli sestra od prijatelja, studentica Nihal. Neću vam sad prepričavati kako je to točno Nihal utjecala na naše junake; zašto ih je njezino prisustvo natjeralo na duboko razmišljanje čak i na propitkivanje njihovog odnosa... Možda se ipak i nije dobro toliko „uljuljati“ u sigurnost „poznatog“ života jer onda i sasvim mala promjena može dovesti do neočekivanih i neželjenih posljedica.  Uostalom, svima nam se može dogoditi nešto što bi naš lijepi život pretvorilo u –naš duboki očaj.

A što se to točno dogodilo našim junacima, saznati ćete sami, ako se upustite u čitanje ovog dirljivog i toplog romana. ;) 😃


utorak, 28. studenoga 2017.

"Vidim te", Clare Mackintosh

"Vidim te", Clare Mackintosh; Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.
..
„Vidim te“, Clare Mackintosh je meni odlično djelo.. Namjerno pišem „djelo“, a ne „psihološki triler“ što ono  u stvari, po žanrovskoj klasifikaciji i jest. Pišem „djelo“ zbog ideje romana, a možda i poruke jer znamo (još iz školskih dana) da je djelo tim bolje što je veća poruka koju nam šalje.
U ovom se slučaju možda više može reći „upozorenje“ nego „poruka“, al' dobro, glavno je da mi na kraju čitanja shvatimo ono na što nas autorica upozorava (ili nam poručuje).
                A radi se o sljedećem, htjeli mi to priznati ili ne, danas nam se veliki dio života, ako ne i najveći, odvija upravo online. Online se informiramo o situaciji u svijetu, o vremenskim prilikama, kupujemo sve od igle do lokomotive, družimo se i pronalazimo partnere, zabavljamo se igrama/filmovima/pornjavom (zavisi, naravno, što nas zabavlja ;) ), online obavljamo poslove, „visimo“ na društvenim mrežama, slušamo muziku,  a i ovaj će osvrt upravo tim putem doći do vas, nećemo se naći na kavi na kojoj ću vam ja pričati o ovoj knjizi i na koji je način ona doprla do mene. Ne, to će se dogoditi- online.
                I to je super! Jer i da želim ne bih se mogla naći na kavi sa svima vama koji ovo čitate iz čisto praktičnog razloga- zemljopisa. Jer online radnjama „izbrisali“ smo i zemljopisne širine i dužine koje nas razdvajaju; informacije odlaze na sve strane, ljudi istih interesa se pronalaze ma gdje živjeli, a to su samo neki od pozitivnih stvari ovog online svijeta u kojem živimo, ili još bolje, kojeg živimo.
                ALI, naravno da uvijek postoji ALI, tu su i (velike) mane takvog načina života, a upravo je  jednu od tih Clare Mackintosh uzela kao okosnicu svog romana. Zastrašujuće je, zapravo, što mi svakim danom sve manje možemo utjecati na to želimo li biti dio tog virtualnog svijeta 21.st. Naravno, mi možemo odlučiti da li želimo imati npr. profil na fejsu/instagramu/twitteru i što ćemo tamo objavljivati. MI možemo, ali na to  što objavljuju ljudi koji poznajemo; da li će se naša slika, ime ili mjesto na kojem se trenutno nalazimo s nekim osvanuti na nekoj društevnoj mreži i time postati javno obznanjeno, također baš i nije pod našom kontrolom. Meni se često dogodili da se nađem s nekim, pijuckamo, pričamo i tek kasnije skužim da je netko to već stavio online.
                A onda su tu i „big brother“ kamere koje nas snimaju na sve strane; u dućanima, kod bankomata, po ulicama i sl. na koje, pak, UOPĆE ne možemo utjecati. Pojma nemamo u kojim nas sve trenucima snimaju, a još manje znamo tko sve to gleda. Tako da, uz možda nešto bolje poznavanje informatike, uopće nije teško napraviti ono što je napravio negativac romana „Vidim te“.
Pomoću kamera postavljenih duž ruta londonskog javnog prijevoza detaljno je zabilježio  svakodnevno kretanje (na posao i s posla) velikog broja žena i to prodaje zainteresiranim stranam preko web stranice. U novinskom oglasu je, naime, samo slika žena i šifra za pristupanje stranici na kojoj je velik izbor što žena, što mogućnosti plaćanja; što je veća tarifa to je veći broj žena čije se svakodnevne rute mogu preuzeti. Stranicu vodi vrlo profesionalno; prati posjećenost, ažurira je dodavanjem novih profila (tj. žena), prati koje dobne skupine i/ili tipovi žena su najtraženiji, sa stranice skida one za koje nema interesa i sl.
A kada je ubijena prva žena čiji je profil preuzet s njegove stranice, shvaća da mu se otvara mogućnost „specijaliziranog tržišta“, a time i veće zarade; sve skupa popraćeno osobnom satisfakcijom („Tako mogu biti više od sparivatelja. Osoba koja omogućava da na površinu izađu želje skrivene toliko duboko da ih se jedva usuđuješ priznati. Tko od nas može istinski reći da nije zamišljao kakav bi osjećaj bio da nekoga ozlijediš? Da odeš malo dalje od onoga što društvo smatra prihvatljivim, da osjetiš ono uzbuđenje kad pritišćeš nekoga? Tko od nas ne bi prihvatio takvu priliku? Priliku da nekoga ubije.“).
                Priča naše glavne junakinje, Zoe Walker, a i radnja romana započinje u trenutku kada Zoe ugleda svoju sliku u oglasniku. Tome, u početku, ne pridaje previše važnosti, ali kada sazna da je ubijena žena čija je slika također izašla u novinskom oglasu, počinje se time više baviti shvativiši da je teško da se radi o slučajnosti. Otkrivanjem web stranice ostaje u šoku; njezina svakodnevica postaje noćna mora u kojoj više nije sigurna da li su ljudi koji stoje pokraj nje dok čekaju vlak u podzemnoj željeznici tamo slučajno ili su „klijenti“ upoznati s njezinim kretanjem i time, mogući, ubojice.
                Upravo je to psihološko stanje u kojem se Zoe nalazi ono što najviše pratimo u romanu; njezin život, strah i nesigurnost. Ubojstva i razbojstva koja se istovremeno događaju spominju se,  ali ne na način koji najčešće susrećemo u romanima ovog žanra; na način da „krv štrca na sve strane“ već utoliko da se i nama približi opasnost u kojoj su se ove žene našle te da vidimo na koje se sve načine može iskoristiti poznavanje nečije rutine; točnog sata u kojem se određena žena (osoba) nalazi na određenom mjestu- svi su/smo tako lako dostupni!
                Uz Zoe u romanu pratimo i mladu policajku Kelly Swift koja istražuje slučaj, ali povremeno nam se javlja i sam „mastermind“ čija su (bolesna) razmišljanja napisana kurzivom što daje dodatnu spooky notu cijeloj priči.
                Ovo je pravi suvremeni psihološki triler aktulane teme koji nas, zaista, navede na razmišljanje o stvarima na koje, vjerojatno, baš i nismo obraćali pažnju. Većini rutina pruža sigurnost (u ovom slučaju mislim, naravno, na svakodnevno putovanje na posao i s posla, sigurno nećemo svaki dan razmišljati o novim načinima kako tamo stići nego si, u startu, odaberemo onaj najkraći put); znamo kojim tramvajem/autobusom idemo na posao (ako ne idemo autom), na kojem ćemo kiosku usput kupiti novine, do koje ćemo pekare skoknuti tijekom pauze za ručak... a mi smo knjigoljupci posebno u „svom filmu“ (tj. u svojoj knjizi ;) ) pa ulaskom u tramvaj/bus ne razmišljamo o tome da li nas (i zašto) netko gleda već otvorimo knjigu i odmah se prabacujemo u neki potpuno drugi svijet i drugo mjesto.
                E nakon čitanja ove knjige vam to možda i neće više biti baš tako, vjerujem da će mnogi malo pažljivije pogledati oko sebe.. Što i nije loše, nikad ne znaš gdje vrebaju bolesni umovi...
                No, kao što sam već rekla pri početku osvrta, s obzirom na ove negativnosti (tehnološki naprednog) vremena u kojemu živimo, ne možemo učiniti baš puno toga... Jedino što možemo (dok biramo odjeću u shopping centru, pregledavamo nove naslove u knjižari ili uživamo u ispijanju kavice u centru...) je uputiti osmijeh (ili nešto drugo ;) ) „big brotheru“ jer znamo da – „big brother“ vidi sve!  



                  

petak, 27. listopada 2017.

"Zgodne djevojke", Karin Slaughter

"Zgodne djevojke", Karin Slaughter, Znanje ; osvrt by Morana M.
...
Knjiga je GENIJALNA! Najradije bih sad ovu rečenicu ispisala do kraja stranice i to bi bilo to što se tiče mog dojma, ALI kako je ovo ipak jedan (ozbiljan) osvrt, ne može to proći samo tako..
Moram to potkrijepiti detaljima jer bih zaista željela da ne propustite ovaj odličan triler, pogotovo ako ste ljubitelj žanra.
To da je Karin Slaughter odlična u onome što radi (tj. piše) znali smo i prije; ja sam, do sad čitala samo nekoliko njezinih romana iz serijala o Willu Trentu, ali mislim da me se niti jedan nije OVAKO dojmio.
Prvo moram naglasiti da je roman „Zgodne djevojke“ samostalna knjiga što je i bio jedan od razloga da sam je odmah počela čitati (one iz serijala pokušavam čitati po redu) i pročitala sam je u, za mene, rekordnom vremenu od svega par dana (tj. noći).
               Znate da ne volim prepričavati radnju (to, više-manje, imate i na koricama), al' moram je barem djelomično navesti kako bih vam čim bolje prikazala o kakvom se odličnom djelu radi.
               Bila jednom sretnom obitelj Carroll: mama, tata i tri kćeri- Julia, Lydia i Clair. Tada su živjeli kao i sve druge sretne obitelji, uz puno ljubavi i smijeha… A kako je veliki Tolstoj davnoj rekao u (kultnoj) prvoj rečenici Ane Karenjine „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“ i priča obitelj Carroll o kojoj čitamo u knjizi započinje u trenutku kad ih stigne nesreća- nestanak devetnaestogodišnje Julije, najstarije sestre.
               Obitelj se polako, ali sigurno počinje raspadati; neki žele znati što se točno dogodilo s Julijom, neki misle da je bolje da nikada ne saznaju. Ta se teza- da li je bolje znati ili ne proteže kroz cijelu knjigu pa ne možete da se i sami ne zapitate što biste vi željeli kad bi se tako nešto dogodilo nekoj vama bliskoj osobi. Da li je bolje pustiti mašti na volju i zamišljati, možda i gore scenarije nego što jesu ili saznati istinu koja bi čak mogla biti i gora od vaših najgorih scenarija? No, mislim da je to vrlo individualno i da zavisi od osobe do osobe.. Kako god bilo, najbolje je nikada se naći u situaciji u kojoj bismo morali razmišljati na taj način.
               Ubrzo nakon tragedije, roditelji se rastaju, otac Sam se potpuno posvetio potrazi za Julijom ili barem istinom o tome što se dogodilo, majka se ponovno udala, Lydia je ogrezla u drogu, a Claire se udala samo kako bi se maknula od razorene obitelji.
               No, događaji koje pratimo u knjizi odvijaju se sada, dvadesetak godina kasnije. Svi oni imaju kakve- takve živote osim oca koji  je u međuvremenu umro, sam i potpuno posvećen potrazi za istinom. Majka je u drugom braku, Lydia se riješila ovisnosti;  ima kćerku i partnera, ali nikakav kontakt s majkom i sestrom, a najmlađa Claire, sklona izljevima bijesa,  je u braku s  bogatim control- freakom koji je obožava i kojemu se potpuno  prepustila te živi u luksuzu „pod staklenim zvonom“.
               Njihova se svakodnevica mijenja iz temelja kada muž od Claire iznenada umire, a ona se nađe sama i potpuno nesposobna za život kojim je upravljao netom preminuli suprug. Ili ona samo misli da je tako jer ćemo Claire, u događajima koji će uslijediti vidjeti u potpuno drugom svjetlu.
               Radnju pratimo iz tri perspektive: one od Claire, one od Lydie i od oca, putem njegovih dnevničkih zapisa. Slaughter je ovo odlično izvela; knjiga cijelo vrijeme drži pažnju, dakle, u pravom je smislu „suspense thriller“; puno je obrata tijekom priče, dijalozi su realni, a svi su likovi, u nekom momentu, sumnjivi. Baš kao i Claire i Lydia, niti mi ne znamo kome vjerovati, a to nas onda dovodi do toga da grozničavo čitamo dalje ne bi li čim prije saznali istinu.
               Kad smo već kod istine, moram napomenuti da u knjizi ima puno brutalnih, slikovito opisanih prizora; tu se detaljni opisi nasilja, mučenja, silovanja.. zaista nije ništa prepušteno mašti. Kod rijetkih sam autora trilera do sada nalazila na ovako, do u tančine, opisane surovosti koje jedno ljudsko biće može učiniti drugome.
               Kao protuteža surovosti u romanu, tu je ljubav koja veže članove obitelji bez obzira na dvadeset godina razdvojenosti; ljubav između roditelja i sestara pojavljuje se u svoj svojoj snazi onda kada je najgore; u stvari nikada i nije nestala…samo se negdje povukla pod težinom nesreće koja ih je svih zadesila. I opet je tu autorica pokazala svoje umijeće; uz silno zlo koje postoji na svijetu, tu je i silna ljubav.

Ovaj me roman podsjetio na to  kako nam  je Karin Slaughter na svom gostovanju u Zagrebu, 2015. (jedna od mojih omiljenih promocija) spomenula kako je često pitaju da li joj je Slaughter (eng. pokolj, klanje)  pseudonim, s obzirom na žanr kojemu se posvetila- nije, to joj je pravo prezime, a bome, ovim je svojim uratkom i te kako dokazala da ništa nije slučajno. J

subota, 21. listopada 2017.

"Svinjske nogice", Tadej Golob



"Svinjske nogice", Tadej Golob; Buybook Doo; osvrt by Morana M.
🐖
 Koliko me ova knjiga oduševila bilo je očito još dok sam je čitala; često sam je spominjala, objavljivala citate tako da mogu sa sigurnošću reći da će mi „Svinjske nogice“ biti u samom vrhu pročitanih knjiga u ovoj godini, a mislim da se našla i na listi mojih „all time favorite“ naslova.
               Ako ste vidjeli neke od citata koje sam objavila ( i koji su priloženi ovom osvrtu) možda biste mogli steći krivi dojam, da se radi o nekom laganom, šaljivom štivu, muško- ženskim odnosima s naglaskom na seksu, uz humor i sl. A ova je knjiga puno više od toga. Iako sadrži sve spomenute elemente, ovo je u stvari jedan socijalno osviješten roman, prikaz (surove) današnjice u kojoj živimo ili bolje rečeno, preživljavamo, od danas do sutra, od mjeseca do mjeseca od perioda bez love do trenutaka kada se negdje nešto zaradi pa se jedno vrijeme lakše diše i onda opet sve iz početka.
               Radnja romana odvija se u Sloveniji (koju, možda, većina smatra ekonomski stabilnijom i lakšom za život od drugih ex Yu zemalja), ali događaji opisani u knjizi isto bi se tako mogli odvijati bilo gdje drugdje na ovim prostorima ( i šire).
               Problemi ljudi koji nemaju (stalan) posao, koji su podstanari, a imaju ženu, djecu i osjećaj (muške) odgovornosti za njihovu dobrobit, svugdje su isti.
Jedna od tih osoba je i Jani, glavni lik ovoga romana koji sa djevojkom Majom i malim sinom živi u podstanarskom stanu na periferiji Ljubljane. Jani je ilustrator pornostripova, slobodnjak kojemu baš u pravom trenutku dolazi narudžba za ilustraciju „slobodnije“ varijante priče o slovenskom narodnom junaku. Sretan da će konačno nešto zaraditi, Jani se baca na posao, ali problemi koji ga u tome ometaju samo se nižu: u njihovom podrumskom stanu pojavljuje se vlaga onda je tu i invazija žaba i što je najgore, umjetnička blokada.
Rješenje za umjetničku blokadu Jani nalazi u kokainu pod utjecajem kojeg crta kao što nikada nije, ali, kako to već s opijatima biva, ona mala količina „za poticaj stvaralaštva“ postaje sve veća te mu se, malo po malo, osobnost sve više mijenja, pojavljuje se agresivnost što, naravno, uvelike utječe i na njegov odnos s obitelji i prijateljima.
Naravno da se Janiju može štošta zamjeriti, ali, tu bi se sad dobro uklopila ona biblijska „tko je bez grijeha nek' baci prvi kamen“… Svi smo drugačiji, svatko se s pritiscima nosi na drugačiji način neki su jači, neki slabiji, najvažnije je ipak da se na kraju, ako je moguće, dočekamo na noge i krenemo hrabro naprijed.
To bi, u kratkim crtama bila radnja romana, ali on što ga čini posebnim i po meni, odličnim, je način na koji je Tadej Golob sve to skupa prikazao. Roman je pisan u prvom licu, znači sve ove događaje gledamo iz perspektive Janija, a to kako on razmišlja i što se sve odvija u njegovoj glavi je fenomenalno.
Autor nam ovim romanom daje slobodan pristup muškom umu, muškom načinu razmišljanja; od razmišljanja o očinstvu, poslu, prijateljstvu, rješavanju problema pa sve do onih, intimnih,  skrivenih, seksualnih maštarija.
Muškim čitateljima će, vjerujem, većina ovih stvari biti (dobro) poznata, lako moguće i da se prepoznaju u nekom dijelovima, a nama ženama, ovaj će roman sigurno dobro doći da bi (još) bolje shvatile način funkcioniranja suprotnog spola.
Jani je, što bi rekao Balašević, „pozitivno negativan lik“ (malo citiram Bibliju, malo Balaševića...a što ću kad oboje vrve od dobrih citata 😉 ) pa su njegove misli i pogled na svijet i samoga sebe (a time i sam roman) puni humora, sarkazma i autoironije tako da se ovo štivo (većim dijelom) čita s osmijehom na licu uprkos ozbiljnim temama kojima se bavi. Ja sam se često tako slatko smijala i onda bi ispitivala svoje (muške) prijatelje „Pa zar vi stvarno tako razmišljate? Zar ste zaista svi tako perverzni i samo se pravite fini ili šta?“, pogotovo kada se radilo o nekim razmišljanjima o ženama ili seksu i odgovor je, najčešće bio: „Da. Samo se pravimo fini“! Ok, super! Hvala na iskrenosti, sad sam nešto i naučila. 
Tako da je ova priča vrlo stvarna i opipljiva, ovo se ne događa na tudorskom dvoru ili nekoj udaljenoj planeti, nekom drugom vremenu ili prostoru. Ovo je suvremena priča o životu ljudi sa stvarnim problemima s kojima se većina nas (na ovaj ili onaj način) svakodnevno susreće. Svatko od nas mogao bi napisati nešto slično. I baš bih zato svima od srca preporučila da pročitaju „Svinjske nogice“ jer roman ima najbolju moguću poruku, po meni, možda i ključnu za preživljavanje u vremenu u kojem živimo, a to bi bilo: u svim sranjima koja vam se događaju u životu, nastojite pronaći dozu humora, ma kako teško se činilo.
Danas kad živimo u ovom apsurdnom društvu nema nam druge nego pribjeći ironiji, nasmijati se svako toliko ili na račun svijeta koji nas okružuje ili na račun samih sebe.. Naravno da to neće riješiti problem, platiti račune, otplatiti kredite, ali to se neće dogoditi niti ako ste konstantno smrknuti i zabrinuti. Uz dozu humora sigurno ćete se lakše nositi sa svim životnim problemima, ako niste baš sigurni kako to funkcionira, pročitajte roman pa ćete vidjeti na što mislim.
Ako i znate na što mislim, isto ga pročitajte jer je genijalan. 😍






ponedjeljak, 9. listopada 2017.

"Putujem sama", "Sova", Samuel Bjork

"Putujem sama", "Sova", Samuel Bjork, Znanje; osvrt by Morana M.
...
Samul Bjork, pravim imenom Frode Sander Øien novo je ime  na (podužoj) listi  uspješnih skandinavskih pisaca trilera. Norveški je pisac, dramatičar i kantautor. Vidim da je pisao „eksperimentalne knjige“ (što god to točno značilo 😏) koje su kritičari hvalili, ali su se „prodavale po pet primjeraka“. Dakle, čini se da mu taj „eksperiment“ baš i nije uspio pa je naš Frode postao Samuel Bjork i napisao svoj prvi triler: „Putujem sama“, što bi se reklo, dalje je povijest.. Uspjeh nije izostao, uslijedile su nominacije za nagrade, pa drugi triler „Sova“, tu su sad već i nagrade, knjige su mu prevedene na razne jezike, čitaju se po cijelom svijetu, a njegovo se ime tj. pseudonim stavlja uz bok (skandinavskih) majstora zanata poput Larssona i Nesba.
               Pa se pitam, da li ja danas švedskim, norveškim, danskim piscima trilera možda lakše nego piscima trilera iz npr. zemalja Beneluxa? Budući da su im Mankell, Adler-Olsen, Kepleri, E. A. Sund ,već spomenuti Larsson i Nesbo i dr. „utrli put“ pa kao da već, na neki način, imaju referencu, „ulaz“ samim time što su Skandinavci.. No, s druge strane pak, možda su im ova „jaka“ imena i opterećenje… Trebaš ti ipak nešto (kvalitetno) i napisati da bi mogao ući u igru s ovom poznatom i priznatom Skandinavskom triler- ekipom.  Djelomično me ta situacija podsjeća na djecu poznatih roditelja.. S jedne strane imaš olakšice, ali s druge se strane moraš svojski truditi i dokazivati da te ozbiljno shvate.
               Dalo bi se sad raspravljati o tome da li im je teže ili lakše, a istina je, vjerujem, negdje u sredini kao i kod većine sličnih pitanja (ok, al' ipak mislim da je skandinavskim piscima trilera lakše nego onima iz zemalja Beneluxa.. Barem dok npr. Luxemburg ne iznjedri jednog Stiega Larssona 😉 ).
               Vratimo se mi našem Frodeu koji je, kako sam kaže, postao Samul Bjork i napisao stvarno dobre trilere. Očito ime nešto u tom hladnom, skandinavskom zraku što inspirira nastajanje ovako mračnih i poprilično sick trilera kao što su „Putuje sama“ i „Sova“.
               Ove su knjige, kao i mnoge slične njima, prvi i drugi dio serijala o istražiteljici M. Kruger i njezinom kolegi, H. Munchu, ali se, naravno mogu čitati i pojedinačno jer svaka opisuje zaseban slučaj.
               Pa da krenem redom;   u trileru „Putujem sama“ upoznajemo istraživački tim, kako to već biva, saznajemo nešto o njihovim privatnim životima…obične je netko (više ili manje) s*eban, u ovom je slučaju to Mia Kruger koja se povukla u osamu i planira samoubojstvo. E, onda se pojavljuje stari kolega Munch, zaintrigira je za slučaj ubijene djevojčice (pronađene kako visi na drvetu s natpisom „Putujem sama“ oko vrata) zbog čega Mia odluči malo „pomaknuti“ samoubojstvo te se njih dvoje upuštaju u rješavanja slučaja.
               „Sova“ je pak, koliko je „Putujem sama“ potresna zbog ubojstava djece, prilično bolesna jer se glavni bed guy, eto, voli prekriti perjem tj. „postati“ sova tijekom ubijanja svojih žrtava (koje su pronađene položene na perje i uokvirene pentagramom). Ovaj slučaj istražuju Mia (koja se, očito, ipak nije (još) ubila, ali je i dalje prilično loše) i Munch kojemu se, u ovaj slučaj, upliće i privatan život tj. njegova kći.
               Znači što se tiče samog koncepta, nije Bjork pokazao ništa naročito novo; imamo istražiteljski tim + njihov privatni život, slučajeve ubojstva, istragu, zaplete i rasplete. Ipak, uz toliko napisanih trilera teško je i izaći s nekom potpuno novom triler- shemom.. A mislim da smo i mi čitatelji (trilera) baš zbog svog tog pročitanog štiva koje prati (više-manje) gore spomenut koncept postali, možda, zahtjevniji i kritičniji prema svakom novom pročitanom trileru.
               Pa u okviru svega navedenog i s obzirom na moj dojam kao i komentare ljudi koji su čitali, mislim da je Samuel Bjork, u okviru ovog tipa knjige, napravio odličan posao. Romani su mu napeti, upustio se u prilično mračne i morbidne zakutke (bolesnih) ljudskih umova što je za ovaj žanr vrlo prihvatljivo, likovi su mu „od krvi i mesa“ s kojima se nije teško poistovjetiti (mislim na istražitelje, ne na ubojice, ali sad…tko će se s kime poistovjetiti…u to ne ulazim.. ima nas raznih.. 😉 ), a sve se to skupa čita lako i sa zanimanjem.
               Tako da ne čudi da se autor uspio probiti na svjetsko tržište, da mu se romani čitaju i da se ljudima (u većini slučajeva) sviđaju.
               Ako ih još niste pročitali, a volite ovaj tip romana i odlučite se za čitanje (jednog ili oba) mislim da su „Putujem sama“ i „Sova“ dva jako dobra trilera koja će vas zaokupiti, držati vam pažnju i uz koje su vam ugodne, zimske čitalačke večeri- zagarantirane.


               

srijeda, 20. rujna 2017.

Supruga vlasnika plantaže čaja, Dinah Jefferies

"Supruga vlasnika plantaže čaja", D. Jefferies, Mozaik knjiga; osvrt by Morana. M
..
Bez obzira na onu staru mudrost da se „knjiga ne sudi po koricama“ u slučaju „Supruge vlasnika plantaže čaja“ upravo je naslovnica bila ta koja mi je „zapela za oko“ kada sam prvi puta vidjela najavu za ovu knjigu.. Onda sam brzo išla provjeriti što piše u sadržaju, čisto da budem sigurna da se ne radi o nekom tipičnom „ne podnosimo se, a onda shvatimo da se ludo volimo“ ljubiću koje ja baš i ne ljubim,🙈 iako sam nekako od prve imala osjećaj da je ova knjiga (puno) više od toga. I osjećaj me nije prevario…Ipak su tu godine čitalačkog iskustva pa se razvije onaj „osjećaj za filing“ kojim, vjerujem, svatko od nas može prilično brzo procijeniti da li se radi o knjizi koju želi čitati ili ne.
I tako da sam ja zaključila da želim pročitati ovu knjigu. Jako. Odmah sam vidjela da je u njoj sadržano puno toga što ja volim: volim kad me knjiga odvede u neku daleku,  egzotičnu zemlju (u ovom slučaju, Ceylon) volim povijesne romane (a ovdje je, štoviše, bilo obuhvaćeno jedno od mojih omiljenih povijesnih razdoblja,'20-30'god. XX st.), volim čitati o ženskim sudbinama (što je, u stvari okosnica romana), a volim i obiteljske tajne (kojih ovdje ne nedostaje).
A kada mi je knjiga dospjela u ruke, prvo me privukla slika autorice, Dinah Jefferies, na koricama pa sam malo „bacila oko“ na, ono što smo nekad zvali- „bilješku o piscu“ (možda to još uvijek tako zovemo, ali više nije tako naslovljen taj dio, kako pamtim da je bio u mnogim knjigama moga djetinjstva). Kroz tih par rečenica odmah mi je bilo jasno da je Dinah osoba koja bi mi se svidjela; rođena je u Maleziji koju je napustila još kao mala, da bi kasnije, jedno vrijeme živjela u Toscani (bila je baby sitter kod talijanske grofice), a jedno je vrijeme, tijekom kojeg se bavila slikarstvom,  provela s rock bendom u hippie komuni u Suffolku. Nažalost, kao i većini nas, i njezin je život obilježila tragedija; smrt četrnaestogodišnjeg sina za koju kaže da joj je promijenila sve u životu, ali je i ojačala te da upravo te emocije ljubavi i gubitka čest prenosi i u svoja djela. Danas, sa suprugom i psom, živi u idiličnom Glouchestershireu.
Nekako mi se ovaj uvod odužio pa bi bilo vrijeme da se ja „osvrnem“ na knjigu. „Supruga vlasnika plantaže čaja“, po meni ima jedna značaj „prijelaz“ tijekom radnje tj. čitanja. U prvom dijelu priča me podsjećala na kultni roman „Rebecca“, Daphne du Maurier prema kojemu je Hitchcock, 1940.g. snimio istoimeni film koje je te godine dobio Oscara za najbolji film i najbolju fotografiju ( i bio nominiran u još „brdo“ drugih, važnih, kategorija).
I u ovoj knjizi, kao i u Rebecci, imamo devetnaestogodišnju Gwendolyn (za prijateje- Gwen 😁 ), „drugu“ suprugu koja dolazi u kućanstvo supruga, tj. u ovom slučaju, na prekrasnu plantažu čaja na Ceylonu gdje je očekuje, ne baš ugodna, atmosfera; tu je njezina šogorica Verity, previše vezana uz svog brata i izrazito nesklona njegovoj novoj supruzi; posluga, uglavnom sastavljena od lokalnog stanovništva; stara domaćica/dadilja Navenna koja zna puno obiteljskih tajni, ali ništa ne otkriva te, naravno, aura misterije koja obavija smrt prve supruge. Uz sve nabrojano, još se i novopečeni suprug, dotad nježan i pažljiv, jako promijenio i udaljio od Gwen čim su se vratili na plantažu.
To bi bile poveznice s kultnom knjigom Daphne du Maurier jer ubrzo se događa onaj „prijelaz“ koji sam spomenula pri početku, a sastoji se u tome što, tijekom svog truda da se pokuša uklopiti u novu sredinu i, usput, saznati što više o svojoj prethodnici i njezinoj smrti, Gwen se i sama nađe sa svojom vlastitom tajnom zbog koje se mora nezamislivo žrtvovati i  koju mora čuvati pod svaku cijenu; skoro i vlastitog života, u trenucima kada joj se stanje psihe odrazi i na zdravlje.  
U doba u kojem se odvija radnja, Ceylon (današnja Šri Lanka) bio je kolonija Velike Britanije u kojoj je „šačica“ britanske elite, uglavnom plantažera, uživala u luksuzu i raskoši svojih imanja, dok je lokalno stanovništvo jedva preživljavalo radeći na plantažama (u jako lošim uvjetima, uz okrutne kazne, često bez ikakve medicinske pomoći) ili kao kućna posluga. Pravila su strogo određena; nema kontakata s mještanima, oni znaju „gdje im je mjesto“ iako, već '40.god. sve je više nemira, rasplamsava se borba za neovisnost te Englezi počinju shvaćati da se stvari mijenjaju i da dolazi novo doba kojemu se moraju (čim prije) početi prilagođavati.  
 Uz ovu „glavnu priču“ o Gwen i njezinom životu na Ceylonu, Dinah Jefferies provlači i dio povijesti te zemlje; prikazuje nam tadašnju svakodnevicu, djelomično i političku situaciju, početke rasnih nemira između lokanog stanovništva, kao i sve veći otpor prema kolonizatorima, a sve to skupa  daje jednu ozbiljniju, sociološko- kulturnu notu cijeloj priči pa je zato sve skupa još zanimljivije.
No, bez obzira na priču (o kojoj sad, nadam se, imate ideju) ja sam najviše uživala u atmosferi '20-'30god; bilo je to doba, tkvz. „flapper time“ koje se opisuje u dijelovima romana; pojava džeza, čarlstona, brzih ritmova, „hrabrijih“, slobodnijih žena koje plešu u svojim kratkim haljinama s resama što je bilo prilično šokantno za tradicionalne stavove i ljude navikle na točno određene „uloge“ žena. Napredak tog vremena osjeća se i u promjenama u radu kolonijalnih plantaža, sve je to autorica „provukla“ kroz priču tako da vam je ovo jedno opuštajuće, a ujedno i štivo koje vas možda, može, nečemu i poučiti.

Mogu zaključiti da sam od ove knjige dobila čak i više od očekivanoga, možda ćete i vi… Naravno, ako se odlučiti na čitanje. A ne bi vam bilo loše malo „boraviti“ na egzotičnom Ceylonu dok je oko nas ovako sivo i kišno. 😉





subota, 16. rujna 2017.

"Pokoravanje", Michel Houellebecq

Pokoravanje, Michel Houellebecq; Buybook Doo; osvrt by Morana M.
..

U svom šestom romanu, jedan od najkontraverznijih, suvremenih francuskih pisaca, M. Houllebecq vodi nas u budućnost, točnije u 2022.god. Situacija u Europi je tada poprilično drugačija, "islamizacija" je sveprisutna, Alžir, Tunis, Maroko i Egipat pregovaraju oko pristupa EU.("Zapadna Europa više nije bila u stanju sebe spasiti- ne više nego što je to bio stari Rim u 5 st. naše ere. Masivan priliv stanovništva koje je sa sobom donijelo tradicionalnu kulturu koja je i dalje čuvala prirodnu uspostavljene hijerarhije pokorenost žene i dužno poštovanje prema starima, predstavljao je povijesnu šansu za moralni i porodični preporod Europe...").
Tadašnja politička previranja (i njihov utjecaj na svakodnevni život Francuske)pratimo iz perspektive Franocisa, profesora književnosti na Sorboni III koji živi u Parizu, dan za danom, ševi studentice, ali ne može ignorirati promjene koje se događaju oko njega.
A događaju se predsjednički izbori, po Parizu su nemiri; sukobi između stranaka; socijalista, ekstremne desnice, stranke Muslimanske braće koji, pak, pobjeđuju pa na čelo Francuske dolazi Mohamed Ben Abbes( kultiviran i omiljen vođa).
I tada nastupaju promjene; djeci mora biti omogućeno školovanje u duhu islama (škole ne smiju više biti mješovite); ženska djeca trebaju se usmjeravati ka školama za obrazovanje domaćica i čim prije udati; svi prosvjetni radnici moraju biti muslimani; tu su i poligamija i patrijarhat.
Uz ovu futuristčko- političku tematiku, provlače se i scene seksa, što je uvijek prisutno u Houllebecqovim romanima (barem je na ovom polju "sve po starom", nema većih promjena ;).
Kritika "Pokoravanje" uspoređuje sa "proročanskim" knjigama poput onih "Vrli novi svijet" A. Huxleya i Orwellowom "1984"; ali, nadajmo se da ova, ipak nije baš toliko "vidovita".. Mada, knjiga vam i te kako daje materijala za razmišljanje, pa, ako ste od onih koji se ljeti ne prepuštaju samo "lakoj", neopterećujućoj literaturi, onda je ovaj izvrstan Houllebecq pravo štivo za vas!

subota, 2. rujna 2017.

"Groblje živih", Harlan Coben



"Groblje živih", H. Coben, Znanje, osvrt by Morana M.
...
Iako sam već dugo od ljubitelja trilera i ljudi koji imaju (književni) ukus vrlo sličan mojemu slušala silne pohvale romanima Harlana Cobena, moram priznati (shame on me) da sam ga, sama, relativno nedavno „otkrila“. I što bi se reklo: „He had me at hello“ tj. „pala“ sam već nakon prve pročitane knjige. Bilo je to KDS izdanje „Ne puštaj me“ koje mi je stajalo na polici ( po onom sistemu „to je moja knjiga, ima vremena“) pa otprilike….ma, bolje da ne kažem koliko dugo.🙈
Ali, tako oduševljena Cobenom, nisam napravila istu „grešku“ pa sam se brzo primila njegovog romana „Groblje živih“ koji mi je isto bio na polici, ali, puno, puno kraće budući da je knjiga izdana prije par mjeseci.
Za one koji, možda, nisu upućeni, Coben ne piše serijale, dakle, u njegovim knjigama nema istih likova, istražitelja ( i ljudi oko njih) koje pratimo iz slučaja u slučaj; svaka knjiga ima svoju radnju i svoje likove. I prema ovima koje sam čitala, svaka mu je, e sad, nikako mi se ne sviđa riječ „napetica“ (ovo „-ica“ mi previše „vuče“ na deminutiv tj. umanjenicu, a u ovim knjigama nema mjesta tepanju niti „cici-mici“ spiki; tu je krvi do koljena, tu su psihopatski ubojice i sl.) a to „napetica“ bi, pretpostavljam, bila naša inačica engleskog izraza „suspense novel“ pa to neću upotrijebiti, reći ću jednostavno da mu je svaka knjiga „brutalno napeta“.
Dakle, onaj tip knjige koji te prilično brzo uvuče u radnju, zaintrigira i onda te žarko zanima što će se dogoditi da vrijeme proleti, zora svane, a ti to ništa ne kužiš dok grozničavo okrećeš stranice i pratiš tijek zbivanja i odvijanja ne bi li došao do jel- razvijanja na samom kraju. ;)
               U romanu „Groblje živih“ glavna nam je junakinja, detektivka Kat Donovan (neudana, 40ak godina, prilično neuredna života-ne moram niti reći da smo se odmah „skužile“ 😉) opterećena nekim stvarima iz prošlosti, prvenstveno, ubojstvom njezina oca, također detektiva, za koje smatra da nije razjašnjeno na pravi način. U pokušaju da je malo „aktivira“ i u sadašnjosti, najbolja prijateljica upisuje Kat na „dating site“ (stranicu za upoznavanje partnera) gdje se ona ponovno susreće s prošlošću tj. nailazi na (nikad prežaljenog) bivšeg dečka, ali koji se sada „ponaša“ (mislim na virtualnu komunikaciju) prilično čudno i drugačije.
Upravo tih dana Kate pristupa mladi Brandon, tvrdeći da mu je majka, koja je otišla na romantični vikend s novim dečkom, zapravo nestala i moli je da pokrene potragu.
Svo ovi, naoko nepovezani događaji, malo će se pomalo povezivati i otkriti nešto toliko grozno da ćete svi vi koji čitate dobro razmisliti o nekim svojim (lako moguće) prošlim, a svakako i budućim postupcima oko moderne tehnologije i svim njezinim „blagodatima“.
Paralelno s događajima oko Kate i njezinom istragom ubojstva oca i potrage za Brendonovom majkom, pratimo i drugu stranu -„bed guys“ i šokira nas hladnokrvnost i osmišljenost plana „zločinačkih umova“. Sad bih ja rado napisala što je to točno što me najviše užasnulo, ali onda bih vam previše otkrila i uskratila užitak čitanja, a i ovako sam već dosta ( možda i previše) rekla o sadržaju, a nisam uopće ljubitelj „prepričavanja sadržaja“ u osvrtu. S druge pak strane, ne možeš se osvrnuti na knjigu bez da se, barem malo, ne dotakneš sadržaja.
Svima vama koji ste već čitali Cobena, mislim da ne treba nikakav dodatan poticaj za čitanje  „Groblja živih“ e, ali vama koji niste, a volite („brutalno napete“) trilere ili, jednostavno, volite dobre i zanimljive knjige, svakako bih preporučila ovaj roman koji će vas sigurno zaokupiti i koji garantira da ćete „zaboraviti sve oko sebe“, barem na neko vrijeme, a to nam svima, ponekad, i te kako dobro dođe!
Nisam ljubitelj etiketiranja, ali mislim da se za Cobena s pravom može reći da je „majstor žanra“👍 pa se ja stoga „bacam“ na njegov najnoviji roman „Velika iluzija“ od kojeg, naravno, imam –velika očekivanja!





ponedjeljak, 14. kolovoza 2017.

Medicus, Ruth Downie


"Medicus", Ruth Downie, Lumen; osvrt by Morana M.
...

To da su povijesni romani jedan od mojih omiljenih žanrova već (više-manje) svi znate, ali ipak ću to ponoviti i to kako bih naglasila da sam upravo zbog toga što ih često čitam poprilično izbirljiva kad se radi o istima. Često se dogodi da se „provjereni“ autori povijesnih romana previše „zaigraju“ pa umjesto na povijesne događaje, naglasak romana stave na romantiku i ljubavnu priču.. E to ne volim i u tom slučaju često i prestajem s čitanjem.
Mislim, nemam ja ništa protiv romantike i ljubavnih priča „in general“, ali smatram da u povijesnim romanima naglasak ne treba biti na tom aspektu..(osim, naravno, ako se ne radi o povijesnim ljubićima, ali to je opet priča za sebe 💘 ).
S autoricom Ruth Downie prvi puta sam se susrela upravo sada, čitajući „Medicusa“ pa nisam znala što očekivati i na koji će način ona pristupiti pripovijedanju povijesnih događaja.
I odmah vam mogu reći da je žena to odlično izvela! U izvrsno opisani povijesni kontekst uplela je kriminalističku priču s elementima ljubavne, ali s time da niti jedna niti druga nisu u prvom planu. Odlično! Iako radnja počinje s obdukcijom ubijene žene (mislim da će mnogima, kao što je to bilo i meni biti jako zanimljivo čitati kako su se obdukcije vršile u ta davna vremena budući da su „moderne“ obdukcije, u zadnje, toliko prisutne i u knjigama i u filmovima da bi ih, maltene mogli sami izvesti 😉 ) ovdje nad autorica lagano uvodi u priču, stranicu po stranicu, tako da nam roman postaje sve zanimljiviji što ga više čitamo (za razliku od onih romana koji već na prvih par stranica imaju neki bombastični događaj koji „povuče“ na čitanje).
Ovdje je ritam umjereniji, ali nikako ne usporen ili nezanimljiv jer se u tim počecima upoznajemo s likovima, na čelu s glavnim junakom, Gajem Petrijem Rusom- Medicusom i atmosferom jedne od najudaljenijih i najmanje razvijenih rimskih kolonija- Britannijom.
Da, da…radi se upravo o današnjoj Velikoj Britaniji koju pamtimo kao najveću kolonijalnu silu, ali, eto, godinama prije nego što su Britanci kolonizirali „pola svijeta“ i oni su bili kolonija što im, naravno, nije lako padalo, a to kako su doživljavali Rimljane ( i Rimljani „domoroce“) također je jako dobro prikazano u romanu.
               Već sam spomenula „ta davna vremena“ no da preciziram, radnja se odvija u gradići imena Deva (današnji Chester), anno Domini 117. u doba cara Trajana tj. Hadrijana koji ga nasljeđuje nakon smrti.  Uglavnom, tada „naš“ Medicus dolazi na dužnost u taj „najneciviliziraniji“ dio Rimskog carstva, a on je jedan lik, pa, moglo bi se reći prilično „ispred svog vremena“; naime, sav je pravičan, pun empatije (ok, liječnik je, ali ipak..), ne može okrenuti glavu od nepravde ma koliko to (ponekad) i sam želio, iako bi trebao liječiti samo legionare, on priskače u pomoć i civilima pa čak i lokalnom stanovništvu (što je tada bilo, onako, nezamislivo..).
I upravo zbog ovih nabrojanih karakteristika, već pri samom početku radnje, Medicus kupuje ozlijeđenu robinju (koju namjerava izliječiti i prodati), a koja će se pokazati kako jedno vrlo svojeglavo i interesantno stvorenje. Istodobno iz lokalne gostionice/javne kuće počinju nestajati djevojke pa naš glavni junak, uprkos savjetima svih oko sebe, počinje i to istraživati tako da se tim njegovim aktivnostima bavi onaj „krimi“ dio romana. A položaj robinja, kao i inače, bio je jako težak, pogotovo onih prisiljenih na prostituciju: „Ni zakonodavstvo ni vojska nisu pružali nadu odbjeglim robinjama čiji su vlasnici  očekivali od njih da rade kao prostitutke. Imale su samo tri mogućnosti: suradnju, samoubojstvo i bijeg. A, ako bi bijeg kobno završio, činio se da gotovo nitko nije mario.“ (osim, naravno, našeg Medicusa :) ). Svašta će se nešto otkriti tijekom njegovih istraživanja nestanka djevojaka, cijelo klupko organiziranog kriminala i prostitucije, ali ja vam to sad sigurno neću prepričavati (i „spojlati“).
Mislim da ste (više-manje) shvatili o čemu se radi u knjizi ( i o kakvoj se knjizi radi 😉 ) pa ću ja još samo istaknuti nešto što mi se posebno svidjelo, a to je opis likova. Likovi su tako super prikazani, čak i oni koji imaju totalno sporedne uloge i pojavljuju se možda jednom ili dva puta tijekom radnje. 🔝Autorica odlično izvede tu karakterizaciju, bilo da se radi samo o rečenici-dvije opisa lika, ili nekoj njegovoj izjavi popraćenoj kratkim komentarom, čitatelj odmah točno shvaća o kakvoj je osobi riječ i, nerijetko si tu osobu može vizualno predočiti (to, pretpostavljam, mnogi radimo tijekom čitanja). Time likovi vrlo brzo „ožive“ što, barem meni, čini daljnje praćenje radnje još boljim i ugodnijim.
„Medicus“ je prva knjiga iz serijala o Gaju Petriju Rusu, ali može se bez problema samostalno čitati jer ima svoj početak i kraj i niti jedno pitanje ne ostaje bez odgovora. Da nisam to kasnije vidjela ili čula, ne bih niti pretpostavila da se radi o serijalu, iako, naravno, uvijek možemo pratiti daljnje događaje određenih likova. A likovi koje sam ovdje upoznala, baš bih rado dalje pratila tako da se veselim i sljedećim knjigama koje su, kažu iz Lumena, u planu za izdavanje.
Od mene toliko, a da li ćete se i vi družiti s „Medicusom“ i ekipom oko njega- odluka je na vama.











utorak, 25. srpnja 2017.

Belgravija, Julian Fellowes

"Belgravia", Julian Fellowes, Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.
...

Prije no što krenem s pisanjem mojih impresija ove knjige, samo ću kratko objasniti dva pojma koji, možda, nekim i nisu baš jasni, a prilično su važni u osvrtu koji slijedi.
Prvi je pojam sam naslov knjige, „Belgravia“; dakle, ako niste znali, Belgravia je jedan vrlo fensi kvart u Londonu. Nastao je sredinom 19.st., upravo u vrijeme radnje ovog romana, a i dan danas se smatra jednim od najskupljih kvartova na svijetu.
            Drugi pojam koji nam je ovdje važan je „nouveau riche“ što doslovno, na francuskom, znači „novi bogataši“ no taj se pojam koristi kao pogrdan naziv novopečene klase bogataša koji su svoj novac stekli prilično brzo (u svojoj ili, možda, prošloj generaciji) te na taj način postali pripadnici više klase u kojoj prevladava „stari novac“ tj. plemstvo i aristokracija (u kojoj je novac prisutan generacijama). Novopečenim bogatašima obično nedostaju (kulturna) obilježja više klase, novac imaju, ali im se uvijek zamjera nedostatak bontona, primitivizam i razmetanje.
Iako je često kroz povijest upravo novac novopečenih bogataša pomagao aristokraciji i plemstvu da se održe na životu budući da su mnogi brakovi sklapani iz obostranog interesa (pripadnici novopečenih bogataša tim su brakovima dobivali „pedigre“, a osiromašeno plemstvo novac) na ovu se skupnu uvijek gledalo „s visoka“ i s omalovažavanjem.
            Još bi se puno moglo pisati o ovoj temi koja je, uostalom, često prisutna i u djelima J. Fellowesa (npr. „Downton Abbey“ i tamo je „pater familias“ plemićke obitelji Crawley oženjen za bogatu Amerikanku) autora koji nam  u „Belgraviji“ cijelu priču plete oko skandala koji obuhvaća pripadnike engleskog plemstva i novopečenih bogataša.
            Na samom početku knjige prisustvujemo stvarnom povijesnom događaju, balu vojvotkinje od Richmonda, koji je održanu Bruxellesu, 1815.g. večer uoči slavne bitke kod Waterlooa. Na tom je balu bilo prisutan sam vrh engleske elite, ali ljubav čini čuda, pa su tako pozivnice došle i u ruke mlade Sophie Trenchard čiji je otac bio glavni dobavljač slavnog vojvode od Wellingtona. Njezina majka, inteligentna i realna ,Anne Trenchard, nije baš bila za odlazak na bal jer je jako dobro znala da će pripadnici engleske kreme „biti zaprepašteni što dijele plesnu dvoranu s čovjekom koji njihove vojnike opskrbljuje kruhom i pivom“.
No budući da je njezin muž, kao i djeca, bio stalno gonjen ambicijom i oduševljen mogućnosti da prisustvuje takvom događaju (koji je „poprimio sjaj i velebnost krunidbe kakve srednjevjekovne kraljice“) obitelj Trenchard odlazi na bal čije će im posljedice značajno obilježiti budućnost, a o kojima ćemo čitati  u „Belgraviji“.
              Kako autor u ovom djelu isprepliće povijest i fikciju, spomenuti ću da je jedna od tragičnih  (povijesnih) posljedica bala bila i ta da su mnogi pripadnici engleske vojske koji su tu večer plesali na balu, već drugi dan poginuli kod Waterlooa.
              U takvu, euforijom i ratom zahvaćenu atmosferu Bruxellesa, smjestio je  Fellowes  sam početak romana, da bi se odmah potom radnja prebacila u London, dvadesetak godina kasnije, kada obitelj Trenchard živi u novoizgrađenoj četvrti, mondenoj Belgraviji čijem je nastanku uz slavnog britanskog arhitekta Thomasa Cubitta (također stvarna povijesna ličnost) doprinesao i sam James Tranchard koji se sada, uz trgovinu, bavi i graditeljstvom.
             U toj prestižnoj četvrti obitelj Trenchard živi uz najstarije pripadnike Engleskog plemstva među kojima je i aristokratska obitelj Bellasis. Te su dvije obitelji potpuno različite; ohola, sobovska,  aristokracija na „trgovce“  Trenchard gleda s omalovažavanjem, a svi su apsolutno svjesni vremena u kojem žive i nepremostivih društvenih razlika.
             I živjeli bi oni tako jedni uz druge (iako „miljama“ daleko) da na vidjelo , malo po malo, ne izlazi dugo skrivana tajna koja bi mogla uzrokovati skandal neslućenih razmjera.
            E sad, ako volite tu atmosferu „viktorijanske“ Engleske onda ćete s guštom čitati kako se obje spomenute obitelji, svaka na svoj način, bore s duhovima prošlosti kako bi sačuvale ugled koji imaju u sadašnjosti, dok nas Fellowes genijalno provodi kroz londonske salone 19.st. u kojima sve vrvi od dvosmislenih razgovora, spletki i intriga, a sve uz poznati engleski čaj i kolačiće. Odlično je prikazao duh tog vremena, snobovsku englesku aristokraciju kao i motive koji vode pripadnike „nouveau riche“ klase.
           Bez obzira što se radnja odvija u prošlosti, prisutni svi „univerzalni pokretači“ najnižih strasti, kao što su ljubomora, zavist, prevara…ali, i oni plemeniti osjećaji poput dobrote, čast i, naravno, ljubavi.
           I da rezimiram na kraju, u „Belgraviji“ vas čeka interesantna priča o skandalu, puna odlično prikazanih likova, smještena u savršeno opisano ozračje Londona, 19.st. koju nam pripovijeda dokazani majstor ove tematike, J. Fellowes.
           Ako vam se sviđaju ove teme, kad smo već kod J. Fellowesa, ne mogu ne spomenuti njegovu odličnu knjigu „Snobovi“ koja se također bavi kremom engleskog društva, ali u novije vrijeme (vrijeme je novije, ali elitni „snobovi“ ostali su isti ;) ).
„Snobove“ je također izdala Mozaik knjiga, 2013.g.




ponedjeljak, 3. srpnja 2017.

"Moriarty", Anthony Horowitz



Sherlock Holmes je umro. Nekoliko dana nakon što su Holmes i njegov arhetipski neprijatelj Moriarty nestali pod slapovima Reichenbacha, agent Frederick Chase stiže iz New Yorka kako bi riješio novi strašni zločin. Moriartyjeva je smrt stvorila otrovni vakuum koji je vrlo brzo ispunio novi zločinac nad zločincima obavijajući London mrakom ubojstava i opasnosti. Athelney Jones, inspektor predan Holmesovim metodama zaključivanja i istraživanja, pomaže Chaseu u istrazi. Lov počinje…

Roman „Moriarty“ drugi je roman britanskog pisca Anthonyja Horowitza o slavnom detektivu Sherlocku Holmesu. Pisac bestselera, naime, jedini je autor knjiga namijenjenih odraslima kojeg su upravitelji Ostavštine Arthura Conana Doylea dosad ovlastili da tematski posegne u kanon zvan holmesiana, a nakon golemog uspjeha „Kuće svile“, čitatelji su tražili još avantura s čuvenim junakom. Horowitz se odlučio za možda i najpoznatiju Sherlockovu epizodu: onu pod slapovima Reichenbacha.

U trenutku kad se upustio u svijet genijalnog detektiva, Horowitz nije bio neiskusan ni nepoznat pisac, nagrađivani je autor četrdesetak romana za djecu i odrasle, od kojih su mnogi postali bestseleri. Godine 2014. dodijeljeno mu je i odličje OBE britanske kraljice za doprinos književnosti. Pored pisanja romana, Horowitz piše i scenarije za poznate televizijske serije „Ubojstva u Midsomeru“, „Poirot“ te „Foyleov rat“ i „Svježa krv“. No ući u svijet Sherlocka Holmesa – najslavnijeg detektiva svih vremena, književnog lika koji i danas magnetski privlači čitatelje u najrazličitijim formatima – i svidjeti se čitateljima golem je izazov, ali i težak test na kojem se jako lako poskliznuti. No čitatelji i kritičari bili su suglasni: vrlo uvjerljivom naracijom, besprijekornom karakterizacijom likova, izvrsnim pogađanjem atmosfere i tona Doyleovih romana, Horowitz se i „Kućom svile“ i „Moriartyjem“ pokazao kao odličan izbor za nastavak Sherlockova života kojemu se raduju svi ljubitelji kriminalističkih romana.

Uostalom dovoljno je citirati Daily Mail u kojem su ustvrdili: „Napeto i zabavno, sa sjajnim zapletom, napisano kao da je Conan Doyle stajao Horowitzu iznad ramena…“

"Sve, baš sve", Nicola Yoon

Dragi knjigoljupci od preporučam ovu knjigu koju sam upravo pročitala u jednom dahu!!

Knjiga „Sve, baš sve“ pokupila je odlične kritike diljem svijeta, a ima i zašto. Osim odličnog stila pisanja Nicole Yoon, njezin suprug David potrudio se knjizi dati dodatan duh ilustracijama koje prate priču nesretne Madeline. Unatoč tome što je knjiga naizgled pisana za tinejdžere, daleko je od toga po svojim porukama i samoj poanti. Pogotovo dio u kojem shvatite da jako puno toga u svom životu ne možete kontrolirati, a kada za to dobijete priliku, iskoristite je maksimalno. Knjiga je odlično pisana, likovi su zaista zanimljivi. Sve preporuke.    

Znanje

srijeda, 28. lipnja 2017.

Citat


"Gospodar želja", Judith Merkle Riley

"Gospodar želja", Judith M. Riley; Znanje; osvrt by Morana M.
...
Pisanjem ovog romana Judith Merkle Riley upustila se u hrabar pothvat;  spojila je  povijest, fikciju, crnu magiju, intrige, romantiku, stvarne i izmišljene likove te sve začinila sarkastičnim komentarima, dozom (crnog) humora i ironijom. Rezultat je jedan od najzabavnijih povijesnih roman koji ćete ikada čitati!
I svaka joj čast na tom konačnom uratku jer mislim da je balansirala na vrlo tankoj niti da roman ispade neozbiljan (ili čak nakaradan) baš zbog spoja svih gore navedenih, elemenata.
Ipak, ovaj povijesno- ljubavno-fantasy roman ispao je zanimljiv i otkačen.
Priča nas vodi u Francusku u 16.st. u doba vladavine Henrika II koji je u braku s Katarinom Medici. Iako je, službeno, francuska kraljica, Katarina Medici potpuno je potisnuta u drugi plan od strane kraljeve ljubavnice, vojvotkinje od Valentinoisa, dvostruko starije i od kralja i od kraljice. U svom nastojanju da udalji kralja od (utjecaja) njegove ljubavnice, kraljica se savjetuje sa svojim astrologom te joj on otkriva postojanje „Gospodara želja“ koji ostvaruje sve želje osobe u čijem je vlasništvu. „Gospodar želja“ u stvari je glava, tisuću godina starog, Menandra vrača koja se nalazi u raskošno ukrašenoj kutiji i koju, kroz knjigu žele, više- manje, svi (negativni) likovi velikih ambicija. Ono što oni ne znaju je to da Menandar (tj. njegova glava) ispunjava želje na tako podmukao način da to najčešće dovodi do smrti osobe koja ga posjeduje.
Igrom slučaja, dragocjena kutija dospijeva u ruke našoj glavnoj junakinji, pripadnici nižeg plemstva Sibille de La Roque koja putuje u Pariz kod tetke nakon što je slučajno ustrijelila svog zaručnika koji joj je nametnut zbog (još jednog) financijskog fijaska njezina oca i koja niti ne sluti što je sve u Parizu očekuje. Sibille je karizmatičan ženski lik, inteligentna i duhovita, poprilično ispred svog vremena, jedna od onih heroina koje često susrećemo u djelima ove autorice. Sibille za sebe smatra da je „nježna pjesnička duša“ sakrivena iza, nažalost, neugledne vanjštine- previsoka je i ima prevelika stopala. Iako, nekada i te svoje nedostatke pretvara u prednosti što je često duhovito izraženo u njezinim razmišljanjima ( npr. „ Međutim, ja sam stijena od žene: uvrede me ne dotiču. Spustih pogled niza svoj nos prema njemu. Budući da sam natprosječno visoka, to je jedan od najučinkovitijih znakova prijezira kojima raspolažem.“).
Sibille je jedna od rijetkih koja ne želi „pomoć“ „Gospodara želja“, ali je s njime, neraskidivo vezana budući da on prati osobu kojoj pripada te se tako i Sibille nađe na dvoru, uvučena u spletke kraljice Katarine. Autorica je odlično prikazala atmosferu dvorskih intriga i opasnosti koji vrebaju usprkos svom sjaju i raskoši, npr. „Palače su noću poput gradova; u mračnim se hodnicima slute zločini, krv i tajna šaputanja. Možda i gore od toga, jer čovjek u palači ne očekuje strahote kao u gradskim uličicama. Palači trebaju strijelci i stražari jednako kao što gradu treba noćna straža“.
Ono što je specifično u ovoj knjizi su te (nagle) promjene tona; naime, u jednom trenu čitaš o mračnom ,srednjem vijeku; nekim okrutnim ubojstvima ili o nekoj tragičnoj sudbini, a već u sljedećoj rečenici naiđeš na nešto totalno duhovito što ti izmami osmjeh na lice. Ja sam se na nekim dijelovima baš dobro nasmijala. Autorica je sve to zaista izvrsno uklopila.
Malo je knjiga u kojima nemamo ljubavnu priču pa tako i u ovoj imamo zaljubljene mlade „patnike“ kojima nije nimalo lako budući da je to vrijeme dogovorenih brakova o kojima odlučuju glave obitelji. Upravo to muči i izabranika naše Sibille, Nicolasa,  koji intenzivno traži način kako se suprotstaviti ocu da bi mogao oženiti onu koju voli, a ujedno ga brine i postojanost Sibillinih osjećaja prema njemu.. Evo jedno njegovo razmišljanje: „ Sibille je bila ondje, najveća ljubav u njegovu životu, a imat će samo trenutak da se od nje oprosti. A što, ako ona misli da ju je napustio? Što, ako ne bude htjela s njime razgovarat? U tom će slučaju samo šutke otići, uvenuti i umrijeti- bi li oca više uzrujalo da uvene i umre na putu ili kad stigne u rođakovu kuću u Genovi? Nema veze, okrutna sudbina pobrinut će se da do toga dođe u najtragičnijim mogućim okolnostima“.
                Da više ne duljim, nadam se da ste kroz ove rečenice stekli dojam o kako se zabavnoj knjizi radi, a spomenuti ću još samo da se u knjizi pojavljuju mnoge povijesne ličnosti, jedna od kojih je i , već tada slavni, Nostradamus, također prikazan na poseban način kao i metode kojima se služi za svoje proricanja. Nostradamus je jedan od rijetkih koji znaju koliko je „Gospodar želja“ u stvari zao i koji pomaže Sibilli da ga se riješi kako bi se mogla na miru živjeti svoj život. Ali, nije to nimalo lagan zadatak te se situacija sve više i više komplicira.. Kako se sve skupa riješilo, otkrijte sami, a ja ću vam reći samo još to, da će vam nakon čitanja ove knjige, biti kristalno jasna ona stara izreka: „Pazi što želiš!“. Znam da meni je.. ;)


utorak, 27. lipnja 2017.

"Žena iz Isle Negre", María Fasce (Hena.com)


Upravo pročitana uz poslijepodnevnu kavu ova predivna knjiga koju od srca preporučam svim ljubiteljima knjiga s predivnim rečenicama i mislima.


Ako volite fikciju utemeljenu na stvarnim događanjima, ne biste trebali zaobići odličan roman argentinske spisateljice Maríe Fasce o životu jednog od najpoznatijih pjesnika 20. stoljeća, Pablu Nerudi.


Autorica je uložila znatan trud u istraživanje arhivske građe i zapisanih biografskih podataka o čileanskom pjesniku, njegovim suprugama i boravcima u kući koju je dao sagraditi na čileanskoj obali. Neruda je kući nadjenuo ime Isla Negra. Iako u prijevodu sa španjolskoga to znači crni otok, radi se o kući uz obalu okruženoj crnim stijenama u kojoj je pjesnik provodio ljeta, ljubio žene i pisao nezaboravne ljubavne stihove. Koliko je to mjestašce obilježilo Nerudu svjedoči i činjenica da je tamo pokopan zajedno sa svojom trećom suprugom Matilde Urrutia, a turisti iz cijeloga svijeta još i danas obilaze kuću uređenu u morskom stilu, dekoriranu školjkama i brodićima, okupanu mirisom mora i mediteranskog raslinja.

četvrtak, 15. lipnja 2017.

"Dječak kakvog nema", Monica Wood

"Dječak kakvog nema", M. Wood; Znanje; osvrt by Morana M.
...
Već sam puno puta tijekom čitanja ove knjige navela da je ova knjiga „posebna“...E, sad, zašto je posebna? Jest' da pretpostavljamo da to „posebna“ ima pozitivno značenje ( i ima), da ne znači da je knjiga npr. „posebno loša“ ili sl. Ali, ipak, da to ne ostane nedorečeno ili da ne stoji kao obični klišej „ova knjiga je posebna“ (jer, u konačnici, mnoge su knjige posebne na neki svoj način) sad ću vam ja potanko objasniti (a opet, da vas baš ne „udavim“ ;) ) zašto je to ova knjiga – posebna.
Pa krenimo prvo od glavnih likova knjige, ili, u ovom slučaju bolje rečeno „pokretača radnje“; dok su u većini romana koje čitamo glavni likovi muškarci ili žene od 20-30-40 godina (npr. detektivi/inspektori poput Willa Trenta, Harryja Holea; forenzičarke tipa Kay Scarpette, Maure Isles; vrckaste mlađahne djeve u raznim fazama njihovog (mlađahnog) života koje prolaze niz situacija da bi se na kraju našle u naručju svog savršenog muškarca ili pak neke povijesne ličnosti pa tako redom) u ovoj su knjizi glavni likovi starica, gđica. Ona Vitkus, od 103 i Dječak od 11 godina.
Ok, dječake smo u književnosti već susretali, svi pamtimo npr. Tom Sawyera, Olivera Twista,  Adriana Molea..., ali starica se baš i ne sjećam.. Ima knjiga gdje je glavni lik neka starica, ali se ona obično, već na početku radnje počinje prisjećati svog života tako da opet dobijemo knjigu gdje čitamo o događajima mlađe žene.. Kako god bilo, na kombinaciju dječak i starica, mislim da još nisam naišla.. Tako da je jedna (ili prva) od posebnosti ove knjige upravo taj „čudan“ spoj glavnih likova čije je prijateljstvo uzrokovalo događaje opisane u ovoj knjizi.
A poseban je potom i način na koji je prijateljstvo Dječaka i gđice. Vitkus utjecalo na živote ljudi oko njih kao i na živote njih samih.. Prilično je posebno i neuobičajeno i to što Dječak umire dok „stoineštogodišnja“ starica i dalje živi... (ne, nisam vam ništa spojlala, ovo piše već na koricama i to saznajete odmah na početku knjige). Tako da se radnja priče odvija na dva nivoa: u prošlosti – gdje pratimo druženja Dječaka i starice te u sadašnjosti u kojoj vidimo kako su njihova druženja dovela do zbližavanja starice s dječakovim (rastavljenim) roditeljima koji su shrvani gubitkom sina te, svatko na svoj način, pokušavaju smoći snage i nastaviti dalje sa životom.
Upravo im u tim pokušajima najviše pomaže pojava gđice. One Vitkus u njihovim životima. Otac, umjetnik koji za život zarađuje gitarom i koji sa svojim neobičnim (za njega, prilično čudnim) sinom, za njegova života baš i nije imao dobar odnos, dolazi kod starice kako bi do kraja odradio sinove zadatke (košenje trave, hranjenje ptica i sl.). Kroz razgovore s gđicom. Vitkus on upoznaje sina bolje nego što je to uspijevao u životu; Dječak baš i nije bio zainteresiran za muziku, bio je opsjednut brojem deset (imao je po deset komada predmeta koji su mu bili važni), nije se bavio stvarima kojima se bave „normalni“ jedanaestogodišnjaci te je majka za njega govorila upravo ono što ja govorim za ovaj roman- da je poseban.
Jedna od Dječakovih fascinacija bili su i Guinessovi rekordi kojima je, s vremenom, „zarazio“ i gđicu. Vitkus te su se njih dvoje, koristeći njezine godine kao „glavni adut“, nakon pomne analize kategorije „najstarijih“ odlučili okušati u kategoriji „najstarijeg vozača s važećom vozačkom dozvolom“. I to jedan od „poslova“ sina koje će nastaviti otac kojega će, baš kao i sina, osvojiti sitna gđica. Vitkus puna duha i životnog iskustva (što je normalno, s obzirom na njezine 103 godine).
A o njezinom životu također doznajemo štošta budući da ju je Dječak intervjuirao u sklopu školskog projekta.
Ova je knjiga, u stvari, poput omnibusa u kojemu se isprepliću razgovori i druženja starice i Dječaka, Guniessovi rekordi, isječci iz života gđice. Vitkus, njezin sadašnji život kao i život Dječakovih roditelja, crtice iz Dječakove prošlosti…. A sve je to autorica odlično satkala u priču koja nas uči tako puno o životu, starosti, međuljudskim odnosima, usamljenosti, roditeljstvu, tuzi, prolaznosti života i propuštenim prilikama, obitelji, ljubavi, ambicijama…. I o svemu onome od čega se život, u stvari, sastoji.
Nema tu previše uljepšavanja, ova je knjiga vrlo „životna“, opisuje gubitak tj. bol zbog gubitka bliske osobe koju je, većina nas, osjetila pa znamo taj užasan osjećaj bespomoćnosti, a život se nastavlja i jednostavno moraš dalje kako znaš i umiješ.. Ipak, kako u životu tako i ovom romanu, utjeha i olakšanje se (ponekad) pronađu baš tamo gdje ih najmanje očekuješ i onda odjednom shvatiš da je nekako (malo) lakše i da postoji razlog zbog kojeg se svakog jutra ustaješ iz kreveta.
U tom se životnom ritmu kroz knjigu izmjenjuju sretni i nesretni trenuci pa tako dolazimo i do kraja koji je baš jako lijep i koji će vas sve, sigurna sam, ugodno iznenaditi, koji neće nikoga ostaviti ravnodušnim, a lako moguće da se u nekim očima pojavi i pokoja suzica.
„Dječak kakvog nema“ nije još jedan u nizu romana s klasičnim „happy endom“; to je gorko- slatko štivo uz koje puno toga proživljavamo, i smijemo se i plačemo i ljutimo i patimo, ali tu se uvijek isprepliću nada i pozitivni osjećaji… Baš kao i u životu. Pročitajte!