Pretraži

petak, 12. svibnja 2017.

"Dah koji život znači", Paul Kalanithi

"Dah koji život znači", P. Kalanithi, Mozaik knjiga; osvrt by MoranaM.
.....


    Ovu sam knjigu završila čitati jedne kišne noći, negdje iza tri... Paul Kalanithi, autor knjige posljednji je put udahnuo pa izdahnuo, njegova je žena napisala pogovor, a ja sam zatvorila knjigu.. I svjetlo…A onda sam još dugo ostala budna u krevetu, pod dojmom pročitanog..
Jer, ovo je jedna od takvih knjiga, rijetkih, koje se ne zaboravljaju…koje te dotaknu.. Koje te ne mogu ne dotaknuti jer govore o onome što nas svih čeka… Prije ili kasnije.. Iako nikome, pa ni meni, nije baš drago razmišljati, govoriti ili čitati o prolaznosti života, bolestima i smrti ipak mi je drago da sam pročitala Paulovu knjigu.  Koliko god da je tužna ipak je i jako lijepa.. Ne znam sad koliko je ispravno reći za priču o umiranju mladog čovjeka da je lijepa, ali način na koji ju je napisao, trenuci koje je opisao često nas i obuzmu toplinom.. Možda je za ovu knjigu bolje reći da je je kvalitetna ili vrijedna budući da je, na neki način, poput priručnika koji nam prikazuje što nas sve čeka tj. što sve možemo očekivati u slučaju da smo suočeni sa smrtonosnom bolešću..
    Naravno, način na koji bi se netko od nas nosio s takvom dijagnozom potpuno je individualan.. I mislim da je apsolutno nemoguće „planirati“ svoje postupke i/ili govoriti kako  bismo provodili naše zadnje dane .. To je jedna od onih stvari koje ne možeš znati dok se sam ne nađeš u takvoj situaciji.
Jedino što shvaćamo tijekom čitanja ove knjige je to da nema pogrešnog stava ili pogrešne odluke.. Kada se jutrom budiš, a ne znaš da li ćeš živjeti još koji mjesec ili koju godinu, znaš samo da si smrtno bolestan, štogod odlučio raditi (ili ne raditi) je u redu. Sve može.
     Paul Kalanithi bio je izvrstan mladi neurokirurg pred kojim je bila blistava budućnost; i poslovno i privatno. Volio je svoj posao, bio je pri kraju sedmogodišnje specijalizacije, okružen obitelji i uz suprugu s kojom je planirao dijete. A onda mu je dijagnosticiran galopirajući rak pluća.
Sa svojom se dijagnozom Paul suočava i sa stajališta liječnika i sa stajališta pacijenta; razmišlja o svojoj terapiji, o tome da li da nastavi s radom u bolnici što i čini u onoj fazi kada mu to bolest dopušta.
Ipak, kako bolest napreduje, a on sve više slabi, jedino u čemu je ustrajao bilo je pisanje ove knjige. Pisao ju je dokle god je mogao, zadnjih dana mu je čak i tipkanje bilo bolno pa je koristio bešavne rukavice pomoću kojih je mogao lakše raditi na tipkovnici. 
    Tomu što se Paul,  u svojim zadnjim danima, odlučio na pisanje ove knjige, uvelike je doprinijelo i to što je oduvijek bio vrlo sklon književnosti. Studirao je i englesku književnost, ali je ipak, za svoj životni poziv odabrao medicinu i to područja neurokirurgije i neuroznanosti. Upravo je na tim poljima vidio podudarnosti pa o tome kaže „ Nisam bio toliko motiviran postignućima koliko pokušajem da uistinu shvatim što ljudski život čini smislenim. I dalje sam smatrao da književnost pruža najbolji prikaz života uma, a neuroznanost je nudila iznimno skladna pravila mozga.“
    Kada pročitate knjigu, shvatite da je Paul bio jedan od onih, „velikih“ ljudi koji bi zasigurno čovječanstvu ostavio nešto iza sebe, pri tome mislim, prvenstveno na medicinska dostigunuća budući da je već, za života, uspješno radio na tome i unaprijedio neke medicinske zahvate, a namjeravao se i više posvetiti neuroznanosti. A kako je teško prevariti sudbinu, Paul je, iako napustivši svijet već u svojim tridesetim, ipak ostavio nešto iza sebe iako to nije medicinsko dostignuće, nego ova mala (velika) knjiga o življenju sa smrću koja će, ne fizički, ali svakako psihički, sigurno pomoći mnogima u boljem shvaćanju,  razumijevanju i prihvaćanju neizbježnog- kraja života.
    Jer život je vrlo krhak. Jedan dah, doslovno,  čini razliku između života i smrti.. Danas smo tu, sa svojim usponima i padovima, smijemo se, plačemo i dišemo, a već se  sutra može pojaviti  nešto i „otpuhati“ nas s ovoga svijeta... Baš kao i maslačak.. Jedan dah i više nas nema...
A kako bi shvatili da se i najteže situacije mogu proživjeti pozitivno, svakako  pročitajte ovu knjigu jer, i sama Paulova žena, u pogovoru, kaže „Ono što se dogodilo Paulu bilo je tragično, ali on nije bio tragedija“.