Pretraži

srijeda, 20. rujna 2017.

Supruga vlasnika plantaže čaja, Dinah Jefferies

"Supruga vlasnika plantaže čaja", D. Jefferies, Mozaik knjiga; osvrt by Morana. M
..
Bez obzira na onu staru mudrost da se „knjiga ne sudi po koricama“ u slučaju „Supruge vlasnika plantaže čaja“ upravo je naslovnica bila ta koja mi je „zapela za oko“ kada sam prvi puta vidjela najavu za ovu knjigu.. Onda sam brzo išla provjeriti što piše u sadržaju, čisto da budem sigurna da se ne radi o nekom tipičnom „ne podnosimo se, a onda shvatimo da se ludo volimo“ ljubiću koje ja baš i ne ljubim,🙈 iako sam nekako od prve imala osjećaj da je ova knjiga (puno) više od toga. I osjećaj me nije prevario…Ipak su tu godine čitalačkog iskustva pa se razvije onaj „osjećaj za filing“ kojim, vjerujem, svatko od nas može prilično brzo procijeniti da li se radi o knjizi koju želi čitati ili ne.
I tako da sam ja zaključila da želim pročitati ovu knjigu. Jako. Odmah sam vidjela da je u njoj sadržano puno toga što ja volim: volim kad me knjiga odvede u neku daleku,  egzotičnu zemlju (u ovom slučaju, Ceylon) volim povijesne romane (a ovdje je, štoviše, bilo obuhvaćeno jedno od mojih omiljenih povijesnih razdoblja,'20-30'god. XX st.), volim čitati o ženskim sudbinama (što je, u stvari okosnica romana), a volim i obiteljske tajne (kojih ovdje ne nedostaje).
A kada mi je knjiga dospjela u ruke, prvo me privukla slika autorice, Dinah Jefferies, na koricama pa sam malo „bacila oko“ na, ono što smo nekad zvali- „bilješku o piscu“ (možda to još uvijek tako zovemo, ali više nije tako naslovljen taj dio, kako pamtim da je bio u mnogim knjigama moga djetinjstva). Kroz tih par rečenica odmah mi je bilo jasno da je Dinah osoba koja bi mi se svidjela; rođena je u Maleziji koju je napustila još kao mala, da bi kasnije, jedno vrijeme živjela u Toscani (bila je baby sitter kod talijanske grofice), a jedno je vrijeme, tijekom kojeg se bavila slikarstvom,  provela s rock bendom u hippie komuni u Suffolku. Nažalost, kao i većini nas, i njezin je život obilježila tragedija; smrt četrnaestogodišnjeg sina za koju kaže da joj je promijenila sve u životu, ali je i ojačala te da upravo te emocije ljubavi i gubitka čest prenosi i u svoja djela. Danas, sa suprugom i psom, živi u idiličnom Glouchestershireu.
Nekako mi se ovaj uvod odužio pa bi bilo vrijeme da se ja „osvrnem“ na knjigu. „Supruga vlasnika plantaže čaja“, po meni ima jedna značaj „prijelaz“ tijekom radnje tj. čitanja. U prvom dijelu priča me podsjećala na kultni roman „Rebecca“, Daphne du Maurier prema kojemu je Hitchcock, 1940.g. snimio istoimeni film koje je te godine dobio Oscara za najbolji film i najbolju fotografiju ( i bio nominiran u još „brdo“ drugih, važnih, kategorija).
I u ovoj knjizi, kao i u Rebecci, imamo devetnaestogodišnju Gwendolyn (za prijateje- Gwen 😁 ), „drugu“ suprugu koja dolazi u kućanstvo supruga, tj. u ovom slučaju, na prekrasnu plantažu čaja na Ceylonu gdje je očekuje, ne baš ugodna, atmosfera; tu je njezina šogorica Verity, previše vezana uz svog brata i izrazito nesklona njegovoj novoj supruzi; posluga, uglavnom sastavljena od lokalnog stanovništva; stara domaćica/dadilja Navenna koja zna puno obiteljskih tajni, ali ništa ne otkriva te, naravno, aura misterije koja obavija smrt prve supruge. Uz sve nabrojano, još se i novopečeni suprug, dotad nježan i pažljiv, jako promijenio i udaljio od Gwen čim su se vratili na plantažu.
To bi bile poveznice s kultnom knjigom Daphne du Maurier jer ubrzo se događa onaj „prijelaz“ koji sam spomenula pri početku, a sastoji se u tome što, tijekom svog truda da se pokuša uklopiti u novu sredinu i, usput, saznati što više o svojoj prethodnici i njezinoj smrti, Gwen se i sama nađe sa svojom vlastitom tajnom zbog koje se mora nezamislivo žrtvovati i  koju mora čuvati pod svaku cijenu; skoro i vlastitog života, u trenucima kada joj se stanje psihe odrazi i na zdravlje.  
U doba u kojem se odvija radnja, Ceylon (današnja Šri Lanka) bio je kolonija Velike Britanije u kojoj je „šačica“ britanske elite, uglavnom plantažera, uživala u luksuzu i raskoši svojih imanja, dok je lokalno stanovništvo jedva preživljavalo radeći na plantažama (u jako lošim uvjetima, uz okrutne kazne, često bez ikakve medicinske pomoći) ili kao kućna posluga. Pravila su strogo određena; nema kontakata s mještanima, oni znaju „gdje im je mjesto“ iako, već '40.god. sve je više nemira, rasplamsava se borba za neovisnost te Englezi počinju shvaćati da se stvari mijenjaju i da dolazi novo doba kojemu se moraju (čim prije) početi prilagođavati.  
 Uz ovu „glavnu priču“ o Gwen i njezinom životu na Ceylonu, Dinah Jefferies provlači i dio povijesti te zemlje; prikazuje nam tadašnju svakodnevicu, djelomično i političku situaciju, početke rasnih nemira između lokanog stanovništva, kao i sve veći otpor prema kolonizatorima, a sve to skupa  daje jednu ozbiljniju, sociološko- kulturnu notu cijeloj priči pa je zato sve skupa još zanimljivije.
No, bez obzira na priču (o kojoj sad, nadam se, imate ideju) ja sam najviše uživala u atmosferi '20-'30god; bilo je to doba, tkvz. „flapper time“ koje se opisuje u dijelovima romana; pojava džeza, čarlstona, brzih ritmova, „hrabrijih“, slobodnijih žena koje plešu u svojim kratkim haljinama s resama što je bilo prilično šokantno za tradicionalne stavove i ljude navikle na točno određene „uloge“ žena. Napredak tog vremena osjeća se i u promjenama u radu kolonijalnih plantaža, sve je to autorica „provukla“ kroz priču tako da vam je ovo jedno opuštajuće, a ujedno i štivo koje vas možda, može, nečemu i poučiti.

Mogu zaključiti da sam od ove knjige dobila čak i više od očekivanoga, možda ćete i vi… Naravno, ako se odlučiti na čitanje. A ne bi vam bilo loše malo „boraviti“ na egzotičnom Ceylonu dok je oko nas ovako sivo i kišno. 😉





subota, 16. rujna 2017.

"Pokoravanje", Michel Houellebecq

Pokoravanje, Michel Houellebecq; Buybook Doo; osvrt by Morana M.
..

U svom šestom romanu, jedan od najkontraverznijih, suvremenih francuskih pisaca, M. Houllebecq vodi nas u budućnost, točnije u 2022.god. Situacija u Europi je tada poprilično drugačija, "islamizacija" je sveprisutna, Alžir, Tunis, Maroko i Egipat pregovaraju oko pristupa EU.("Zapadna Europa više nije bila u stanju sebe spasiti- ne više nego što je to bio stari Rim u 5 st. naše ere. Masivan priliv stanovništva koje je sa sobom donijelo tradicionalnu kulturu koja je i dalje čuvala prirodnu uspostavljene hijerarhije pokorenost žene i dužno poštovanje prema starima, predstavljao je povijesnu šansu za moralni i porodični preporod Europe...").
Tadašnja politička previranja (i njihov utjecaj na svakodnevni život Francuske)pratimo iz perspektive Franocisa, profesora književnosti na Sorboni III koji živi u Parizu, dan za danom, ševi studentice, ali ne može ignorirati promjene koje se događaju oko njega.
A događaju se predsjednički izbori, po Parizu su nemiri; sukobi između stranaka; socijalista, ekstremne desnice, stranke Muslimanske braće koji, pak, pobjeđuju pa na čelo Francuske dolazi Mohamed Ben Abbes( kultiviran i omiljen vođa).
I tada nastupaju promjene; djeci mora biti omogućeno školovanje u duhu islama (škole ne smiju više biti mješovite); ženska djeca trebaju se usmjeravati ka školama za obrazovanje domaćica i čim prije udati; svi prosvjetni radnici moraju biti muslimani; tu su i poligamija i patrijarhat.
Uz ovu futuristčko- političku tematiku, provlače se i scene seksa, što je uvijek prisutno u Houllebecqovim romanima (barem je na ovom polju "sve po starom", nema većih promjena ;).
Kritika "Pokoravanje" uspoređuje sa "proročanskim" knjigama poput onih "Vrli novi svijet" A. Huxleya i Orwellowom "1984"; ali, nadajmo se da ova, ipak nije baš toliko "vidovita".. Mada, knjiga vam i te kako daje materijala za razmišljanje, pa, ako ste od onih koji se ljeti ne prepuštaju samo "lakoj", neopterećujućoj literaturi, onda je ovaj izvrstan Houllebecq pravo štivo za vas!

subota, 2. rujna 2017.

"Groblje živih", Harlan Coben



"Groblje živih", H. Coben, Znanje, osvrt by Morana M.
...
Iako sam već dugo od ljubitelja trilera i ljudi koji imaju (književni) ukus vrlo sličan mojemu slušala silne pohvale romanima Harlana Cobena, moram priznati (shame on me) da sam ga, sama, relativno nedavno „otkrila“. I što bi se reklo: „He had me at hello“ tj. „pala“ sam već nakon prve pročitane knjige. Bilo je to KDS izdanje „Ne puštaj me“ koje mi je stajalo na polici ( po onom sistemu „to je moja knjiga, ima vremena“) pa otprilike….ma, bolje da ne kažem koliko dugo.🙈
Ali, tako oduševljena Cobenom, nisam napravila istu „grešku“ pa sam se brzo primila njegovog romana „Groblje živih“ koji mi je isto bio na polici, ali, puno, puno kraće budući da je knjiga izdana prije par mjeseci.
Za one koji, možda, nisu upućeni, Coben ne piše serijale, dakle, u njegovim knjigama nema istih likova, istražitelja ( i ljudi oko njih) koje pratimo iz slučaja u slučaj; svaka knjiga ima svoju radnju i svoje likove. I prema ovima koje sam čitala, svaka mu je, e sad, nikako mi se ne sviđa riječ „napetica“ (ovo „-ica“ mi previše „vuče“ na deminutiv tj. umanjenicu, a u ovim knjigama nema mjesta tepanju niti „cici-mici“ spiki; tu je krvi do koljena, tu su psihopatski ubojice i sl.) a to „napetica“ bi, pretpostavljam, bila naša inačica engleskog izraza „suspense novel“ pa to neću upotrijebiti, reći ću jednostavno da mu je svaka knjiga „brutalno napeta“.
Dakle, onaj tip knjige koji te prilično brzo uvuče u radnju, zaintrigira i onda te žarko zanima što će se dogoditi da vrijeme proleti, zora svane, a ti to ništa ne kužiš dok grozničavo okrećeš stranice i pratiš tijek zbivanja i odvijanja ne bi li došao do jel- razvijanja na samom kraju. ;)
               U romanu „Groblje živih“ glavna nam je junakinja, detektivka Kat Donovan (neudana, 40ak godina, prilično neuredna života-ne moram niti reći da smo se odmah „skužile“ 😉) opterećena nekim stvarima iz prošlosti, prvenstveno, ubojstvom njezina oca, također detektiva, za koje smatra da nije razjašnjeno na pravi način. U pokušaju da je malo „aktivira“ i u sadašnjosti, najbolja prijateljica upisuje Kat na „dating site“ (stranicu za upoznavanje partnera) gdje se ona ponovno susreće s prošlošću tj. nailazi na (nikad prežaljenog) bivšeg dečka, ali koji se sada „ponaša“ (mislim na virtualnu komunikaciju) prilično čudno i drugačije.
Upravo tih dana Kate pristupa mladi Brandon, tvrdeći da mu je majka, koja je otišla na romantični vikend s novim dečkom, zapravo nestala i moli je da pokrene potragu.
Svo ovi, naoko nepovezani događaji, malo će se pomalo povezivati i otkriti nešto toliko grozno da ćete svi vi koji čitate dobro razmisliti o nekim svojim (lako moguće) prošlim, a svakako i budućim postupcima oko moderne tehnologije i svim njezinim „blagodatima“.
Paralelno s događajima oko Kate i njezinom istragom ubojstva oca i potrage za Brendonovom majkom, pratimo i drugu stranu -„bed guys“ i šokira nas hladnokrvnost i osmišljenost plana „zločinačkih umova“. Sad bih ja rado napisala što je to točno što me najviše užasnulo, ali onda bih vam previše otkrila i uskratila užitak čitanja, a i ovako sam već dosta ( možda i previše) rekla o sadržaju, a nisam uopće ljubitelj „prepričavanja sadržaja“ u osvrtu. S druge pak strane, ne možeš se osvrnuti na knjigu bez da se, barem malo, ne dotakneš sadržaja.
Svima vama koji ste već čitali Cobena, mislim da ne treba nikakav dodatan poticaj za čitanje  „Groblja živih“ e, ali vama koji niste, a volite („brutalno napete“) trilere ili, jednostavno, volite dobre i zanimljive knjige, svakako bih preporučila ovaj roman koji će vas sigurno zaokupiti i koji garantira da ćete „zaboraviti sve oko sebe“, barem na neko vrijeme, a to nam svima, ponekad, i te kako dobro dođe!
Nisam ljubitelj etiketiranja, ali mislim da se za Cobena s pravom može reći da je „majstor žanra“👍 pa se ja stoga „bacam“ na njegov najnoviji roman „Velika iluzija“ od kojeg, naravno, imam –velika očekivanja!