"Zgodne djevojke", Karin Slaughter

"Zgodne djevojke", Karin Slaughter, Znanje ; osvrt by Morana M.
...
Knjiga je GENIJALNA! Najradije bih sad ovu rečenicu ispisala do kraja stranice i to bi bilo to što se tiče mog dojma, ALI kako je ovo ipak jedan (ozbiljan) osvrt, ne može to proći samo tako..
Moram to potkrijepiti detaljima jer bih zaista željela da ne propustite ovaj odličan triler, pogotovo ako ste ljubitelj žanra.
To da je Karin Slaughter odlična u onome što radi (tj. piše) znali smo i prije; ja sam, do sad čitala samo nekoliko njezinih romana iz serijala o Willu Trentu, ali mislim da me se niti jedan nije OVAKO dojmio.
Prvo moram naglasiti da je roman „Zgodne djevojke“ samostalna knjiga što je i bio jedan od razloga da sam je odmah počela čitati (one iz serijala pokušavam čitati po redu) i pročitala sam je u, za mene, rekordnom vremenu od svega par dana (tj. noći).
               Znate da ne volim prepričavati radnju (to, više-manje, imate i na koricama), al' moram je barem djelomično navesti kako bih vam čim bolje prikazala o kakvom se odličnom djelu radi.
               Bila jednom sretna obitelj Carroll: mama, tata i tri kćeri- Julia, Lydia i Clair. Tada su živjeli kao i sve druge sretne obitelji, uz puno ljubavi i smijeha… A kako je veliki Tolstoj davnoj rekao u (kultnoj) prvoj rečenici Ane Karenjine „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“ i priča obitelj Carroll o kojoj čitamo u knjizi započinje u trenutku kad ih stigne nesreća- nestanak devetnaestogodišnje Julije, najstarije sestre.
               Obitelj se polako, ali sigurno počinje raspadati; neki žele znati što se točno dogodilo s Julijom, neki misle da je bolje da nikada ne saznaju. Ta se teza- da li je bolje znati ili ne proteže kroz cijelu knjigu pa ne možete da se i sami ne zapitate što biste vi željeli kad bi se tako nešto dogodilo nekoj vama bliskoj osobi. Da li je bolje pustiti mašti na volju i zamišljati, možda i gore scenarije nego što jesu ili saznati istinu koja bi čak mogla biti i gora od vaših najgorih scenarija? No, mislim da je to vrlo individualno i da zavisi od osobe do osobe.. Kako god bilo, najbolje je nikada se naći u situaciji u kojoj bismo morali razmišljati na taj način.
               Ubrzo nakon tragedije, roditelji se rastaju, otac Sam se potpuno posvetio potrazi za Julijom ili barem istinom o tome što se dogodilo, majka se ponovno udala, Lydia je ogrezla u drogu, a Claire se udala samo kako bi se maknula od razorene obitelji.
               No, događaji koje pratimo u knjizi odvijaju se sada, dvadesetak godina kasnije. Svi oni imaju kakve- takve živote osim oca koji  je u međuvremenu umro, sam i potpuno posvećen potrazi za istinom. Majka je u drugom braku, Lydia se riješila ovisnosti;  ima kćerku i partnera, ali nikakav kontakt s majkom i sestrom, a najmlađa Claire, sklona izljevima bijesa,  je u braku s  bogatim control- freakom koji je obožava i kojemu se potpuno  prepustila te živi u luksuzu „pod staklenim zvonom“.
               Njihova se svakodnevica mijenja iz temelja kada muž od Claire iznenada umire, a ona se nađe sama i potpuno nesposobna za život kojim je upravljao netom preminuli suprug. Ili ona samo misli da je tako jer ćemo Claire, u događajima koji će uslijediti vidjeti u potpuno drugom svjetlu.
               Radnju pratimo iz tri perspektive: one od Claire, one od Lydie i od oca, putem njegovih dnevničkih zapisa. Slaughter je ovo odlično izvela; knjiga cijelo vrijeme drži pažnju, dakle, u pravom je smislu „suspense thriller“; puno je obrata tijekom priče, dijalozi su realni, a svi su likovi, u nekom momentu, sumnjivi. Baš kao i Claire i Lydia, niti mi ne znamo kome vjerovati, a to nas onda dovodi do toga da grozničavo čitamo dalje ne bi li čim prije saznali istinu.
               Kad smo već kod istine, moram napomenuti da u knjizi ima puno brutalnih, slikovito opisanih prizora; tu se detaljni opisi nasilja, mučenja, silovanja.. zaista nije ništa prepušteno mašti. Kod rijetkih sam autora trilera do sada nalazila na ovako, do u tančine, opisane surovosti koje jedno ljudsko biće može učiniti drugome.
               Kao protuteža surovosti u romanu, tu je ljubav koja veže članove obitelji bez obzira na dvadeset godina razdvojenosti; ljubav između roditelja i sestara pojavljuje se u svoj svojoj snazi onda kada je najgore; u stvari nikada i nije nestala…samo se negdje povukla pod težinom nesreće koja ih je svih zadesila. I opet je tu autorica pokazala svoje umijeće; uz silno zlo koje postoji na svijetu, tu je i silna ljubav.

Ovaj me roman podsjetio na to  kako nam  je Karin Slaughter na svom gostovanju u Zagrebu, 2015. (jedna od mojih omiljenih promocija) spomenula kako je često pitaju da li joj je Slaughter (eng. pokolj, klanje)  pseudonim, s obzirom na žanr kojemu se posvetila- nije, to joj je pravo prezime, a bome, ovim je svojim uratkom i te kako dokazala da ništa nije slučajno. J

Primjedbe