"Vidim te", Clare Mackintosh

"Vidim te", Clare Mackintosh; Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.
..

„Vidim te“, Clare Mackintosh je meni odlično djelo.. Namjerno pišem „djelo“, a ne „psihološki triler“ što ono  u stvari, po žanrovskoj klasifikaciji i jest. Pišem „djelo“ zbog ideje romana, a možda i poruke jer znamo (još iz školskih dana) da je djelo tim bolje što je veća poruka koju nam šalje.

U ovom se slučaju možda više može reći „upozorenje“ nego „poruka“, al' dobro, glavno je da mi na kraju čitanja shvatimo ono na što nas autorica upozorava (ili nam poručuje).

                A radi se o sljedećem, htjeli mi to priznati ili ne, danas nam se veliki dio života, ako ne i najveći, odvija upravo online. Online se informiramo o situaciji u svijetu, o vremenskim prilikama, kupujemo sve od igle do lokomotive, družimo se i pronalazimo partnere, zabavljamo se igrama/filmovima/pornjavom (zavisi, naravno, što nas zabavlja ;) ), online obavljamo poslove, „visimo“ na društvenim mrežama, slušamo muziku,  a i ovaj će osvrt upravo tim putem doći do vas, nećemo se naći na kavi na kojoj ću vam ja pričati o ovoj knjizi i na koji je način ona doprla do mene. Ne, to će se dogoditi- online.

                I to je super! Jer i da želim ne bih se mogla naći na kavi sa svima vama koji ovo čitate iz čisto praktičnog razloga- zemljopisa. Jer online radnjama „izbrisali“ smo i zemljopisne širine i dužine koje nas razdvajaju; informacije odlaze na sve strane, ljudi istih interesa se pronalaze ma gdje živjeli, a to su samo neki od pozitivnih stvari ovog online svijeta u kojem živimo, ili još bolje, kojeg živimo.

                ALI, naravno da uvijek postoji ALI, tu su i (velike) mane takvog načina života, a upravo je  jednu od tih Clare Mackintosh uzela kao okosnicu svog romana. Zastrašujuće je, zapravo, što mi svakim danom sve manje možemo utjecati na to želimo li biti dio tog virtualnog svijeta 21.st. Naravno, mi možemo odlučiti da li želimo imati npr. profil na fejsu/instagramu/twitteru i što ćemo tamo objavljivati. MI možemo, ali na to  što objavljuju ljudi koji poznajemo; da li će se naša slika, ime ili mjesto na kojem se trenutno nalazimo s nekim osvanuti na nekoj društevnoj mreži i time postati javno obznanjeno, također baš i nije pod našom kontrolom. Meni se često dogodili da se nađem s nekim, pijuckamo, pričamo i tek kasnije skužim da je netko to već stavio online.

                A onda su tu i „big brother“ kamere koje nas snimaju na sve strane; u dućanima, kod bankomata, po ulicama i sl. na koje, pak, UOPĆE ne možemo utjecati. Pojma nemamo u kojim nas sve trenucima snimaju, a još manje znamo tko sve to gleda. Tako da, uz možda nešto bolje poznavanje informatike, uopće nije teško napraviti ono što je napravio negativac romana „Vidim te“.

Pomoću kamera postavljenih duž ruta londonskog javnog prijevoza detaljno je zabilježio  svakodnevno kretanje (na posao i s posla) velikog broja žena i to prodaje zainteresiranim stranam preko web stranice. U novinskom oglasu je, naime, samo slika žena i šifra za pristupanje stranici na kojoj je velik izbor što žena, što mogućnosti plaćanja; što je veća tarifa to je veći broj žena čije se svakodnevne rute mogu preuzeti. Stranicu vodi vrlo profesionalno; prati posjećenost, ažurira je dodavanjem novih profila (tj. žena), prati koje dobne skupine i/ili tipovi žena su najtraženiji, sa stranice skida one za koje nema interesa i sl.

A kada je ubijena prva žena čiji je profil preuzet s njegove stranice, shvaća da mu se otvara mogućnost „specijaliziranog tržišta“, a time i veće zarade; sve skupa popraćeno osobnom satisfakcijom („Tako mogu biti više od sparivatelja. Osoba koja omogućava da na površinu izađu želje skrivene toliko duboko da ih se jedva usuđuješ priznati. Tko od nas može istinski reći da nije zamišljao kakav bi osjećaj bio da nekoga ozlijediš? Da odeš malo dalje od onoga što društvo smatra prihvatljivim, da osjetiš ono uzbuđenje kad pritišćeš nekoga? Tko od nas ne bi prihvatio takvu priliku? Priliku da nekoga ubije.“).

                Priča naše glavne junakinje, Zoe Walker, a i radnja romana započinje u trenutku kada Zoe ugleda svoju sliku u oglasniku. Tome, u početku, ne pridaje previše važnosti, ali kada sazna da je ubijena žena čija je slika također izašla u novinskom oglasu, počinje se time više baviti shvativiši da je teško da se radi o slučajnosti. Otkrivanjem web stranice ostaje u šoku; njezina svakodnevica postaje noćna mora u kojoj više nije sigurna da li su ljudi koji stoje pokraj nje dok čekaju vlak u podzemnoj željeznici tamo slučajno ili su „klijenti“ upoznati s njezinim kretanjem i time, mogući, ubojice.

                Upravo je to psihološko stanje u kojem se Zoe nalazi ono što najviše pratimo u romanu; njezin život, strah i nesigurnost. Ubojstva i razbojstva koja se istovremeno događaju spominju se,  ali ne na način koji najčešće susrećemo u romanima ovog žanra; na način da „krv štrca na sve strane“ već utoliko da se i nama približi opasnost u kojoj su se ove žene našle te da vidimo na koje se sve načine može iskoristiti poznavanje nečije rutine; točnog sata u kojem se određena žena (osoba) nalazi na određenom mjestu- svi su/smo tako lako dostupni!

                Uz Zoe u romanu pratimo i mladu policajku Kelly Swift koja istražuje slučaj, ali povremeno nam se javlja i sam „mastermind“ čija su (bolesna) razmišljanja napisana kurzivom što daje dodatnu spooky notu cijeloj priči.

                Ovo je pravi suvremeni psihološki triler aktulane teme koji nas, zaista, navede na razmišljanje o stvarima na koje, vjerojatno, baš i nismo obraćali pažnju. Većini rutina pruža sigurnost (u ovom slučaju mislim, naravno, na svakodnevno putovanje na posao i s posla, sigurno nećemo svaki dan razmišljati o novim načinima kako tamo stići nego si, u startu, odaberemo onaj najkraći put); znamo kojim tramvajem/autobusom idemo na posao (ako ne idemo autom), na kojem ćemo kiosku usput kupiti novine, do koje ćemo pekare skoknuti tijekom pauze za ručak... a mi smo knjigoljupci posebno u „svom filmu“ (tj. u svojoj knjizi ;) ) pa ulaskom u tramvaj/bus ne razmišljamo o tome da li nas (i zašto) netko gleda već otvorimo knjigu i odmah se prabacujemo u neki potpuno drugi svijet i drugo mjesto.

                E nakon čitanja ove knjige vam to možda i neće više biti baš tako, vjerujem da će mnogi malo pažljivije pogledati oko sebe.. Što i nije loše, nikad ne znaš gdje vrebaju bolesni umovi...

                No, kao što sam već rekla pri početku osvrta, s obzirom na ove negativnosti (tehnološki naprednog) vremena u kojemu živimo, ne možemo učiniti baš puno toga... Jedino što možemo (dok biramo odjeću u shopping centru, pregledavamo nove naslove u knjižari ili uživamo u ispijanju kavice u centru...) je uputiti osmijeh (ili nešto drugo ;) ) „big brotheru“ jer znamo da – „big brother“ vidi sve!