Pretraži

ponedjeljak, 5. veljače 2018.

"Tetovirer iz Auschwitza", Heather Morris

"Tetovirer iz Auschwitza", H. Morris; Fokus na hit; osvrt by Morana M.
..
Iako ne volim klišeje i stereotipe, oni postoje i nastali su upravo zato što su, u većini slučajeva- istiniti. A jedna od takvih, često spominjanih, misli je i ona da „Život piše najljepše priče“. Da pišem osvrt na ovu knjigu u jednoj rečenici, mislim da bi to bila upravo ta; jer to je prvo što mi je palo na pamet nakon čitanja „Tetovirera iz Auschwitha“.
Drugo što mi je palo na pamet, također je klišej, onaj da u životu treba imati sreće (kada pročitate ili, ako ste pročitali, znati ćete na što mislim), ali, uprkos klišejima koje spominjem, ova knjiga je daleko od toga, jako daleko... Nije ni po čemu stereotipna, štoviše, vrlo je posebna i jedna od onih koje se pamte.
Ovo je priča Slovaka židovskog porijeka Lalija Sokolova koji je bio jedan od mnogih koji su, tijekom II Svjetskog rata, boravili u tom zloglasnom logoru.. Neću reći „koji je završio“ jer Lali  u Auschwitzu, za razliku od mnogih, tamo nije završio (svoj život)... Jedan njegov dio mu je čak i počeo. Upravo je tamo, u tom vremenu straha i patnje, u danima kada je smrt vrebala na svakom koraku, Lali upoznao Gitu, ljubav svog života.
Onima koji su, kao ja, vrlo oprezni s knjigama ovako potresne tematike, moram odmah istaknuti da ova knjiga nije onoliko „teška“ koliko, vjerojatno, djeluje. Naravno, kad u naslovu imaš „Auschwitz“ znaš da te baš ne čekaju stranice pune „udri brigu na veselje“ sadržaja, ali ova priča, koju je autorici ispričao sam Lali, odiše njegovim pogledom na život, dinamikom, čak i optimizmom... Takvoj atmosferi mislim da pridonosi i način na koji je pisana, naime, ovo je prvo rađeno kao scenarij, a onda uobličeno u roman. Tako da imamo kratke, čitke rečenice, a gotovo si svaki prizor odmah možemo zorno predočiti. Zbog takve strukture, a i iznimno napete radnje, „Tetovirer“ se jako brzo i lako čita. Ne odmaže niti činjenica što znamo da priča ipak ima sretan kraj, barem što se tiče našeg glavnog junaka, naravno, koji je preživio i sve nam ovo ispričao. Iako je jako teško reći tj. napisati da je išta „sretno“ vezano na Auschwitz i njegove, mnogobrojne, nevine žrtve.
No, svi, uglavnom znamo što se događalo po njemačkim logorima, ali u ovoj priči doznajemo i neke stvari koje, možda, i nismo znali. Počev već od „zanimanja“ glavnog lika... Svi znamo da su logoraši bili obilježeni brojevima, ali sumnjam da smo se mnogi zapitali tko ih je tim brojevima označavao ili da smo pomišljali na ljubavne priče u takvom okruženju.  A to se samo neke od elemenata koji ovu knjigu čine prilično jedinstvenom. Ovdje imamo jedan „pogled iznutra“ čovjeka koji je preživio, koji se snalazio, pomagao drugima, koji se zaljubio, ljubio i  koji je, uz sva ograničenja i poniženja života logoraša ipak uspio sačuvati svoj zdrav razum i, ono najvažnije- svoju ljudskost.
 Jedna od stvari koje su me oduševile u Lalijevoj priči, u opisu svakodnevice u logoru je izraziti kontrast između ljudi tj. između Nijemaca i logoraša. Dok su Nijemci surovi, okrutni; ubijaju logoraše zbog sitnica, čak i zato jer su, eto, taj dan loše volje; tu je i ozloglašeni doktor Mengele koji je ljude koristio, doslovno, kao pokusne kuniće, a onda su tu i logoraši koji si međusobno pomažu, ljudi i sami napola živi gledaju kako ublažiti patnju drugima, kako im pomoći preživjeti još jedan dan; u tim uvjetima gdje se, s jedne strane ljudi ponašaju (puno) gore od životinja s druge strane, u neljudskim uvjetima, dolazi do procvata ljudskosti i brige za bližnjeg.
Vjerojatno nije uvijek i svugdje bilo baš tako, ali na taj nam je način Lali ispričao svoju priču, a kako znamo da ju je preživio, da ovo nije djelo fikcije, ova nas knjiga može i mnogočemu poučiti. Dati nam „naputke za preživljavanje“ u nemogućim uvjetima. Naravno, ne mislim sad da postoji mogućnost da nas zadesi sudbina slična njegovoj, ali i danas se često nađemo u situacijama kada se zapitamo gdje je ljudima ljudskost (počev od okrutnosti djece prema djeci u vrtićima i školama, preko mučenja životinja pa nadalje) ili pak svoj život uzimamo „zdravo za gotovo“. Ova će nas knjiga podsjetiti na to kako je malo potrebno da život kakvog poznajemo nestane, podsjetiti će nas na sve one ljude kojima se to dogodilo, a koji nažalost nisu bili u mogućnosti ispričati svoju priču, a podsjetiti će nas također i na to da je jedna od glavnih pokretačkih snaga u životu upravo- ljubav!

 Čitajte! J

subota, 6. siječnja 2018.

"Kemičarka", Stephenie Meyer

"Kemičarka", S. Meyer; Lumen; osvrt by Morana M.
...

Stephenie Meyer svijet je osvojila tetralogijom „Sumrak“. Tome je, naravno, pridonijela i ekanizacija knjiga iz serijala- postale su mega popularni filmovi- pa je tako ovo djelo, zajedno uz vrhove listi najprodavanijih knjiga, poharalo i kino blagajne. Likovi iz romana (kao i glumci koji su ih utjelovili) postali su opće poznati, a „Sumrak“ je, mislim da mogu slobodno ustvrditi, postao svjetski popularan brand.
Ove su knjige svojoj autorici osigurale zvjezdani status do te mjere da se čak slavi „Dan Stephenie Meyer“ i to 13. rujna, na dan kada je „rođena“ Bella Swan, glavni ženski lik popularne „Sumrak sage“.
Već nam je tim svojim prvim uratkom Meyer  pokazala svoju sklonost raznim žanrovima; u tetralogiji „Sumrak“ čvrsto su isprepleteni young adult, fantasy i ljubavni žanr. Bilo bi vrlo teško odrediti koji je dominantan, iako sama autorica kaže da ona u svojim romanima vidi „romantiku više od bilo čega drugoga“.
A to da je, u svom radu, vrlo sklona romantičnoj tematici (kao i miješanju žanrova) očito je i u njezinom prvom romanu za odrasle -„U sebi“. Ovdje si je pak, zadala prilično težak zadatak i napisala pravu ljubavnu priču, uz kombiniranje sf-a i distopije, tako što je ljubavni troku smjestila u (samo) dva tijela. I ovaj je roman doživo svoju filmsku adaptaciju. Moram priznati da je meni upravo ovim svojim djelom skrenula pažnju na sebe kao na autoricu od koje možemo očekivati puno više od „patnji mladih vampira i vukodlaka“. ;)
I tako sam (napokon) došla do glavne teme ovog osvrta- knjige „Kemičarka“ koja je potvrdila moje mišljenje o pozamašnom literarnom talentu Stephenie Meyer.
„Kemičarka“ je pravi, akcijom nabijeni triler u stilu Jasona Bourna (koji je, negdje sam pročitala, jedan od onih kojima je posvećena knjiga). A i nije uopće čudno da ju je upravo Bourne inspirirao jer on i naslovna junakinja ovog djela-(kemičarka) Alex imaju dosta zajedničkih odlika, kao što su snalažljivost, inventivnost, način razmišljanja, osjećaj za pravdu, lojalnost i sl.
Ipak, i u ovom dinamičnom trileru, Meyer je pronašla mjesta za lijepu ljubavnu priču koja se razvija u, zaista, nemogućim uvjetima dok njezinim glavni protagonistima život visi o niti. Upravo to ovu love story čini posebnom (iako, moglo bi se reći da je svaka ljubavna priča posebna na svoj načina), a nama ovu, akcijom nabijenu i , djelomično okrutnu knjigu, zanimljivijom i čitljivijom.
Radnja ne može biti drugačija nego brza i dinamična zato jer je takav i život naše Kemičarke-Alex, opisan u knjizi. Alex je žena koja je, do nedavno, radila za najtajniju od tajnih vladinih organizacija; tako tajnu da čak nema niti imena. A radila je vrlo specifičan posao; svoje vrsno poznavanje kemije koristila je u svrhu unaprijeđivanja načina ispitivanja (sumnjivih) osoba. Nema više male prostorije, drvenog stola, ispitivača obavijenog dimom cigarete i svjetla uperenog u lice ispitanika, ta su vremena prošla- sada je tu sterilna, bijela sala s krevetom za koji je ispitanik zavezan, polica s različitim bočicama i iglama i, u bijelu kutu obučena- kemičarka.
Ne želite se naći u toj prostoriji, na tom stolu, sami s njom. Niti jedan njezin potez nije nasilan niti grub, a opet, sa svakim njezinim potezom vaše je tijelo u sve većoj agoniji, vaši su krikovi sve glasniji, a njezini su poslodavci sve bliže otkrivanju onih istina zbog kojih ste i podvrgnuti toj torturi.
Naravno, tijekom svoga „posla“ Kemičarka je čula mnoge strogo povjerljivih informacije te se odjednom našla na meti onih za koje je do jučer radila  i koji su zaključili da je postala „suvišna“, a da ona niti sama ne zna točno zbog čega. Tada se njezin život mijenja iz temelja i svodi isključivo na bijeg i preživljavanje. Zahvaljujući svom stalnom oprezu i vještinama za održavanje na životu koje je dovela do savršenstva, već je nekoliko puta uspjela izbjeći smrt iako je „cijena“ koju za to plaća ogromna.
Ona gotovo da i nema života, osim u njegovom osnovnom značenju- živi, diše, nije mrtva
Paranoja ili manija proganjanja, po svojoj je definiciji, neizlječiva duševna bolest; osoba koja pati od ove bolesti proživljava strah i tjeskobu uzrokovane fiktivnom idejom da je žrtva neke zavjere i samim time „na meti“ tajnih organizacija. No, u slučaju Alex, baš ništa nije fiktivno; to stanje koje se kod „normalnih“ ljudi liječi, ona svaki dan proživljava do u tančine, paranoja je njezina svakodnevica.
„Kemičarka“ se naučila nositi s takvim način života, sama, bez ikakvih rodbinskih i/ili prijateljskih veza, živi život u kojem je svaki korak pomno isplaniran. Ona ima svoju „rutinu za preživljavanje“ u kojoj baš ništa nije- jer ne smije biti- prepušteno slučaju.
Ipak, ta se njezina (mučna) svakodnevica mijenja u trenutku kada dobije mail od svog bivšeg šefa u kojoj joj ovaj nudi „primirje“, dakle, mogućnost normalnog života, ali (naravno da postoji „ALI“), ako obavi još jedan, posljednji, posao.
Odluka koju tada donosi odigrati će ključnu ulogu u radnji romana, a posljedice iste osjetiti će se na svim aspektima njezinog života koji, preko noći, postaje potpuno drugačiji.
U svoj će samački svijet Alex morati pustiti još neke ljude, a uz njih i veću količnu- pasa. Uz prisutnost čovjeka koji joj se sve više sviđa (iako ne zna da li mu može vjerovati jer stare navike ne umiru tako lako) i okružena čoporom četveronožaca Alex je sve teže zadržati kontrolu nas svojim životom, a to je sada važnije nego ikada budući da više nije samo njezin život u opasnosti.
                Uz svu ovu akciju, dinamične scene preživljavanja, opise zavjera i tajnih agencija, u romanu imamo i puno toplih trenutaka kao što su opisi zaljubljivanja (onih prvih nesigurnosti,  pogleda i dodira) ili djelovi u kojima čitamo o čvrstim sponama koje vežu ljude i njihove ljubimce. Roman je također protkan i humorom, duhovitim razgovorima zbog kojih i mi, kao i naši glavnu junaci, na trenutke zaboravimo na opasnost koja je cijelo vrijeme prisutna.
                Uz sve to zajedno, moramo priznati Stephenie Meyer da je napisala odličan (akcijski) triler! I to s rijetko viđenom glavnom junakinjom- kemičarkom koja svoju „kemiju“ korsiti u vrlo specifične svrhe. Ako i imamo kakvih zamjerki, mislim da joj možemo „oprostiti“ jer ovako dobro baratanje raznim žanrovima (koje nam je pokazala kroz, do sad napisane, romane) vjerojatno ne bi bio lagan posao niti nekim književnicima s puno dužom karijerom od njezine.
                I još vam samo, na kraju, moram napomenuti da, ako se ikada (ne daj Bože ;) ) nađete u situaciji da vas netko proganja, da se morate skrivati i bježati, biti stalno na oprezu;  ova vam knjiga može biti odličan priručnik „za preživljavanje“. Ako i niste vični kemiji, nema veze (danas se i tako sve može nabaviti preko interneta); naime, ovaj roman sadržava neke odlične, detaljne opise načina na koje se možete osigurati i možda si čak- spasiti život.
                Naravno, dobro provjerite da li su te prijetnje u vašem životu zaista prisutne, da ne ispadne da ste samo- paranoični! ;)

                 

utorak, 2. siječnja 2018.

"Tajni život Anne Blanc", J. Kincheloe

"Tajni život Anne Blanc", J. Kincheloe; Mozaik knjiga; osvrt by Morana M.

...
 "Tajni život Anne Blanc“ knjiga je kojoj je poprilično teško odrediti žanr; imamo tu elemente krimića, ljubavne priča, povijesnog romana pa čak, možda i chick- lita. Svaka čast autorici na tome što me uspjela toliko „zbuniti“ strukturom romana da ne znam ni sama koje bi elemente istaknula i stavila u prvi plan u opisu ovog djela.
                Knjiga je lako čitljiva, zabavna i nekako „vrckava“, ali u njoj se opisuje i istraga ubojstava prostitutki- što je pak u popriličnoj opreci s prvim dijelom ove rečenice. J
U stvari, takva vam je i cijela knjiga: na zabavan je način opisan nimalo zabavan slučaj niza ubojstava.
                Rekla bih da knjiga ima taj „dualni“ koncept upravo zbog karaktera naslovne junakinje- Anne Blanc. Način na koji je roman pisan gotovo je njezin zrcalni odraz.
Pa da ja to sada malo konkretnije objasnim.
Priča je smještena u Los Angeles na početku 20.st. Anna Blanc (razmažena) je kći jedinica bogatog bankara, djevojka iz visokog društva, odgajana u luksuzu, bez ikakvih briga i problema s jedinim „zadatkom“ da bude prostojna, mlada dama koja će jednom postati uzorna supruga i majka.
Neke crte njezinog kataktera koje bismo joj , možda, i zamjerili, u stvari su u potpunosti opravdane njezinim odgojem i načinom života.
                Ipak, Anna iskače iz (tadašnjih) kalupa jer želi nešto više, a to „više“ nije nimalo lako s obzirom na vrijeme u kojemu živi. To je „muško“ vrijeme: muškarci „vode igru“ kako u najvišim tako i u najnižim društvenim slojevima. Kao što u najvišim slojevima otac Anne Blanc kontrolira njezin život do te mjere da joj određuje što će čitati (smije čitati samo „dolične“ knjige, a ne npr. kriminalističke romane koja ona potajno „guta“), tako je i u nižim slojevima (u ovom slučaju radi se o policijskoj upravi) apsolutno nebitno to što žene (prostitutke) nestaju pod okolnostima sumnjivih smrti)
Uprkos svom povlaštenom položaju, Anna je poput ptice u zlatnom kavezu. Uz silna ograničenja i pratilje koje joj nameće otac, Anna se uspijeva zaposliti u policijskoj upravi Los Angelesa kako policijska pomoćnica, pod imenom „Anna Holmes“.
Za nju je to gotovo ostvarenje sna jer ona više od svega želi postati – detektivka („Oduvijek je željela biti detektivka, ali to nikada nije mogla jer je bila ženskog roda. Nije se mogla čak ni udati za detektiva. To bi bilo ispod njezine razine.“). Ali, nije joj lako biti detektivka kada o (pravom) životu zna samo ono što je pročitala u knjigama; ipak, njezina inteligencija, sposobnost zaključivanja i, ponajviše, entuzijazam ubrzo je odvode u samo središte istrage o nizu (sumnjivih) smrti prostitutki jer, osim nje, u tom „muškom“ svijetu tim žrtvama nitko ne pridodajte ni najmanje pažnje.
                Anna uviđa da je sve na njoj te se uz niz poteškoća (a i komičnih situacija) probija kroz istragu.
U tome je ne uspijevaju spriječiti niti otac, niti pratilje, niti zaručnik niti društvom zadane norme...
Djevojka koja se kretala isključivo po „finim“ djelovima grada i bogataškim salonima odjednom se nađe u njoj potpuno nepoznatim okruženjima kao što su policijska postaja, sumnjive četvrti, javne kuće i pa čak i -zatvor. A ona se svugdje uspijeva prilično dobro snaći!
                Kroz knjigu se suptilno provlači i humor tako da nam Annina (naivna) razmišljanja i situacije u kojima se zatekne često izmame i osmijeh na lice. Uz sav taj silni „detektivski“ posao, Anna se nađe i u ljubavnim i u seksualnim iskušenjima što autorica također jako simpatično i duhovito opisuje.
                Isto kao što je u ove „vrckave avanture sirote, male bogatašice“ ukomponirala istragu o ubojstvu tako je J. Kincheloe, (više ili manje) diskretno kroz roman, provukla i opis i kritiku tadašnjeg društva. Upravo to je onaj povijesni aspekt koji sam spomenula na početku.
Tako da, dok se sa zanimanjem probijamo kroz radnju, također nailazimo i na opise mode i načina života toga razdoblja, početak borbe za prava žena, povezanost policije i politike (što je, u stvari, prisutno uvijek i svugdje) kao i korupciju koja se proteže kroz sve društveno –političke strukture.
                Sve u svemu, autorica je u jednu, na prvi pogled, „laganu“  knjigu uspjela ukomponirati i neke vrlo ozbiljne elemente, odlično nam opisati jedno razdoblje, predstaviti nam pripadnike različitih društvenih slojeva, nasmijati nas, natjerati nas na razmišljanje, a sve to su svom krimi prvijencu! Moram priznati da je mene ova knjiga ugodno iznenadila, a, ako se odučite na čitanje, nadam se da će i vas.